O našem početku ne može se snimiti film. Ili može, ali tako nespektakularna priča u kina bi privukla samo naše roditelje…

Marko i ja upoznali smo se na prvoj godini Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Zapravo smo išli i u srednju zajedno, ali sam ja mlađi godinu dana pa se nismo kretali u istim društvima. Na jednom zadatku kolegija ‘produkt dizajn’ na prvoj godini radili smo zajedno kartonski kofer za skladištenje i prenošenje B1 plakata i tu smo skužili da suradnja super funkcionira.

Prezentacija na prvoj godini faksa 2003. Foto: Luka Vucić

2004. smo dobili veliki javni natječaj za grupni vizualni identitet za četiri državna zavoda. Taj natječaj nam je prilično definirao idućih pola godine – dobitnik natječaja potpisivao je ugovore za razradu vizualnih identiteta i izradu priručnika grafičkih standarda. Od nagrade smo si odmah pokupovali nove kompjutere, monitore, skenere, printere i počeli raditi kod Marka i njegovih roditelja doma. Jednom ili dva puta tjedno išli bi u zavode na sastanke, što je bilo prilično bizarno jer smo imali 21/22 godine – otprilike koliko je većina njihovih zaposlenika imala staža. Nakon sastanka bismo jurili na faks na predavanja…

Tijekom fakulteta dobili smo još nekoliko natječaja i priskrbili si prve stalne klijente. Da bi stigli i raditi i studirati i družiti se s dugogodišnjim curama morali smo se znati jako dobro organizirati. Organizacija i radna disciplina koju smo tada izbrusili i danas nam jako pomaže.
 

2008. smo unajmili poslovni prostor sa još dvoje cimera: Vanjom Cuculićem i Srđanom Modrinić – BooBoo. Tu su stvari postale stvarno ozbiljne. Vanja i BooBoo su stariji i iskusniji kolege i imali su već uhodane poslove, a Marko i ja smo prvi put u životu morali plaćati poslovni prostor, morali smo i za život zaraditi jer više ni jedan ni drugi nije živio s roditeljima, a više nismo bili ni studenti… Bio je to zapravo dosta ‘šokoviti’ korak.

Taj poslovni suživot s Vanjom i BooBoo rezultirao je odličnim suradnjama, prijateljstvom i hrpetinom novog iskustva (naravno za nas, a ne toliko za njih:)).

Zapravo je izvrsno za mlade, zelene dizajnere iskusiti ovakvo nešto. Što god ne znaš – netko od cimera će znati, ako si u nekoj zeznutoj poslovnoj situaciji – netko od cimera je već bio u sličnoj situaciji, koja god dječja bolest te ulovi – lakše ćeš ju preboljeti. S Vanjom smo radili za neke velike klijente, dizajnirali smo mu izložbu ‘Kod Cuculića’ u Rijeci. BooBoo nam uleti kad god nam treba neka odlična ilustracija, a njen pas Anuška nas svakodnevno razveseljava.

Marko Šesnić i Vanja Cucilić u dvorištu studija u Klaićevoj 2010. Foto: Goran Turković

Danas imamo 28/29 godina. Marko je oženjen i ima divnog sina. Osvojili smo nekoliko prestižnih svjetskih nagrada. Studio nam je već pomalo etabliran i prilično smo zadovoljni. Najviše nas razveseli kada nam se javljaju novi klijenti koji su pogledali radove i odlučili da žele baš nas. Trenutno radimo nekoliko velikih projekata, tako da praktički živimo u studiju. I dalje smo sa BooBoo u Klaićevoj te nam se čini da smo i dalje na nekom početku jer stalno učimo i stječemo nova iskustva.

Marko Šesnić i Goran Turković u studiju u Klaićevoj 2010. Foto: Maja Draganić

Cijela ta priča o našem početku nije romantična ni spektakularna. Zapravo je prilično dosadna i standardna, ali moramo priznati da nas to ne smeta. Čini nam se da zanimljive hollywoodske štorije uvijek završavaju tragično. Tako da nam je puno bolje ovako 🙂

Marko Šesnić i Goran Turković u studiju u Klaićevoj 2012. Foto: Dario Belić

Ostale priče iz rubrike ‘Ja, poduzetnik’ pročitajte ovdje.