“Posao” odgoja djece, pogotovo danas, ne može biti prepušten samo roditeljima, već i institucijama, od vrtića do škola, pa čak i sportskim klubovima i igraonicama za djecu. Svi oni aktivno sudjeluju u oblikovanju djeteta – novog člana našeg društva. Da je posao odgoja djece danas izazovniji nego prije slaže se i doc. dr. sc. Biserka Petrović-Sočo, profesorica Metodike predškolskog odgoja na Učiteljskoj akademiji. Posljednjih desetljeća se, kaže, nisu promijenila samo djeca, već i poslovne obveze njihovih roditelja koje su se i te kako odrazile na djecu, ali i odgoj u cjelini. “U postmodernističkom, kompleksnom, brzopromjenjivom i neizvjesnom dobu u kojemu danas živimo promijenila se sociologija djetinjstva. Suvremene generacije rađaju se u složenom, tehnološki visokorazvijenom svijetu. Budući da on zajedno sa socijalnom okolinom čini svakodnevno dječje okruženje, a okruženje je u ranoj dobi presudno za aktualno i buduće dječje učenje, razvoj i odgoj, dijete življenjem u tom poticajnom okruženju brzo i lako uči. Naravno, uz uvjet da odrasta u emocionalno pozitivnom ozračju u kojem se osjeća prihvaćeno, voljeno i poštovano od najranijih dana”, ističe profesorica Petrovi-Sočo. Živeći u određenom okruženju, dijete danas upija sve njegove utjecaje, od modela socijalnih odnosa preko učenja o svojstvima, svrsi i namjeni predmeta i njihova međuodnosa do postupnog prihvaćanja i izgrađivanja kulture u kojoj odrasta. Dijete svime time jednostavno mora rano ovladati kako bi moglo preživjeti, razumjeti svijet koji ga okružuje, snalaziti se i tražiti svoje mjesto u njemu. Može se, dakle, zaključiti da dijete uči ono što doživljava.

Nitko ne može zamijeniti roditelje
Danas su se zbog brzog načina življenja i drugih okolnosti promijenili postupci odraslih prema djeci. Dijete treba pažnju, razumijevanje, strpljenje i vođenje odraslih te njihovo prilagođavanje svom ritmu življenja koji je mnogo sporiji od suvremenog tempa života odraslih, za što odraslima ostaje sve manje vremena. Nestrpljenje, nepoznavanje i nerazumijevanje djetetovih individualnih i razvojnih potreba uz nezadovoljene potrebe roditelja kao i njihovo sve dulje izbivanje iz obitelji zbog posla nerijetko su razlozi, ističe profesorica, slabljenja odgojne funkcije suvremene obitelji. Ne zaboravimo, dodaje, da obitelj zbog emocionalno snažne povezanosti djeteta s njezinim članovima ima najutjecajnije odgojno djelovanje na dijete koje vrtić i škola ne mogu zamijeniti. “To ne znači da te institucije ne bi trebale biti ili nisu komplementarne obiteljskom odgoju, ali nitko ne može zamijeniti roditelja niti ga razriješiti odgovornosti za odgoj svog djeteta. To uostalom unatoč svim pozitivnim društvenim nastojanjima dokazuje skrb, odgoj i obrazovanje djece u dječjim domovima za djecu bez roditelja”, kazuje Petrović-Sočo te dodaje kako mnogi institucijski organizirani programi (vrtić, primarni odgoj i obrazovanje u školi, škole stranih jezika, igraonice i dr.), koji se pojavljuju u odgoju djeteta, obave svoju ulogu i nestaju, dok ono i dalje kontinuirano živi u obitelji koja je na taj način i vremenski najdugotrajniji odgojni faktor. “Držim da su mnogi roditelji u našem društvu danas izloženi mnogim problemima i frustracijama, bilo zbog nezaposlenosti, ili prezahtjevnosti posla, pada životnog standarda ili bračnih i drugih emocionalnih nezadovoljstava. U takvim se uvjetima njihovo nezadovoljstvo prenosi u ozračje u kojem se odvija obiteljska svakodnevica pa sami možete procijeniti današnju kakvoću življenja i odgajanja djeteta u obitelji. Neki roditelji neosviješteno zanemaruju svoju odgojnu ulogu dajući prednost neopravdanim izbivanjima iz obiteljskog života zbog vlastitih egoističnih poriva.

Drugi pak zbog prezaposlenosti i visokog pozicioniranja materijalnih vrijednosti u svom vrijednosnom sustavu odgojnu ulogu ‘nadoknađuju’ nepotrebnim ispunjavanjem svih dječjih hirova zatrpavajući dijete igračkama, odvođenjem na ‘snobovske’ programe, i to nakon desetosatnog boravka u vrtiću, ne osvrćući se koliko su oni u skladu s afinitetima i interesima djeteta. No valja vjerovati da je unatoč društvenom raslojavanju ipak više osviještenih roditelja koji nastoje uravnotežiti svoje poslovne, obiteljske i roditeljske obveze i koliko-toliko skladno živjeti te tako pružiti djetetu emocionalnu sigurnost, dobar model, podršku i vođenje u odgoju”, ističe profesorica sa smjera Predškolskog odgoja Učiteljske akademije. Osim roditelja izuzetno važnu ulogu u odgoju djece, posebice u urbanim sredinama te u slučajevima kad su roditelji zaposleni, imaju odgojno-obrazovne ustanove, posebice vrtići. Upravo je zato, napominje Biserka Petrović-Sočo, izuzetno važno da roditelji i institucija usko surađuju te da se međusobno nadopunjuju u ispunjavanju dječjih potreba te u ostvarivanju njihovih prava. Svi smo zajedno odgovorni za formiranje novih članova obitelji i društva pa svako prebacivanje odgovornosti za neuspjeh u odgoju s roditelja na odgojno-obrazovnu instituciju ili obrnuto, s institucije na obitelj, može pogoršati, a ne riješiti odgojne probleme, smatra.

Važnost predškolskog odgoja
“Najkvalitetniji vrtići otvaraju se prema roditeljima i prihvaćaju ih kao partnere u zajedničkom odgojno-obrazovnom djelovanju na dijete, koji zajednički odgovorno kreiraju i procjenjuju uspješnost odgojno-obrazovnih programa i nastupaju u političkim i građanskim forumima u obrani dječjih prava. Tako to rade u demokratski zrelom društvu, u kojem je osim partnerstva razvijen i čitav sustav drugih potpora poput djelovanja različitih građanskih udruga na donošenje bitnih političkih odluka koje zadiru u dobrobit djeteta, volontiranja u odgojno-obrazovnim ustanovama, međugeneracijskog povezivanja i drugo. Mi smo tek u transformaciji iz socijalističkog u takvo društvo. Treba nam vremena da se razvije demokratska svijest građana i njihov veći politički i građanski angažman u borbi protiv raznih neželjenih pojava kao što je droga, nasilje u obitelji, na ulici, u medijima, veća osviještenost i odgovornost u roditeljskim ulogama i strože sankcioniranje kršenja dječjih prava na svim razinama. Tek ulazimo u ove situacije pa smo zbog nedovoljnog informiranja i angažiranja građanstva više-manje još na deklarativnim zalaganjima u zakonima i drugim normativnim aktima nego što se oni istinski ostvaruju u svakodnevnoj odgojno-obrazovnoj praksi”, ističe Petrović-Sočo. Iako zbog tradicijskog odgoja mnogi i dalje zaziru od skrbi za djecu u jaslicama, inzistirajući na naslijeđenim uvjerenjima da djecu treba odgajati majka, a ne institucija, Petrović-Sočo smatra da i društvo vršnjaka, čak i u dobi od godine dana pa naviše, ima pozitivan utjecaj na cjelokupan razvoj i odgoj djece. “Dobro je da dijete dio dana provede u društvu druge djece i odgojitelja, naravno pod uvjetom da je riječ o kvalitetnim jaslicama. Suvremeni način života to jednostavno podrazumijeva, a djeca su začuđujuće fleksibilna. I dalje ostaju emocionalno vezana za majku i ostale članove obitelji i istodobno prihvaćaju nove osobe, djecu i odgojitelje s kojima se igraju, druže, uče i zabavljaju se, u pravilu bez negativnih posljedica na kasniji socioemocionalni razvoj”, ističe profesorica koja obrazuje buduće kadrove za rad u jaslicama te u vrtićima.

Darovita djeca

Jasna Cvetković-Lay, razvojni psiholog za djecu, specijalist za rad s nadarenom djecom, posebno je zabrinuta zbog popustljivog odgoja koje uočava svuda oko sebe. I ona tvrdi da su prezaposleni roditelji potpuno zaboravili abecedu dobrog odgoja, sve na dugoročnu štetu svoje djece. “Brine me što se ti temelji osnovne pristojnosti djeci postavljaju rano, zapravo još u predškolskoj dobi, a roditelji zaslijepljeni ljubavlju ili inteligencijom te nerijetko posebnim talentima svoga djeteta kao da potpuno oslijepe i ogluše se na razna nedopustiva ponašanja. Danas je veći teret odgoja na institucijama, bilo da je riječ o prezaposlenim roditeljima, ili roditeljima iz socijalno depriviranih sredina koji o odgoju ne znaju dovoljno”, ističe i dodaje kako institucije poput vrtića mogu katkad djelovati kompezitorno i korektivno, ali na obitelji je ipak najveći naglasak. Odgoj djece u posljednjih pedesetak godina znatno je promijenila uloga zaposlene majke. To je, kaže Cvetković-Lay, ozbiljan sociopsihološki problem, na koji stručnjaci ukazuju godinama, no nitko se njime nije pozabavio. Poseban su problem, kaže, darovita djeca kojom se bavi u sklopu udruge za darovitu djecu “Bistrić”. “Budući da sve češće čujem pritužbe škole na ponašanje darovite djece, roditeljima predlažem da razmisle žele li umanjiti svom djetetu šansu da uspiju u životu. Neki od njih upravo to čine propuštajući naučiti ih osnovama pristojnog ponašanja. Od običnog pozdrava, od ‘molim, hvala, izvoli’ još nikog nije zaboljela glava. Na putu odrastanja njihova djeteta nisu uvijek svi puni razumijevanja za njihovu darovitost i posebne talente, već nažalost prvo uočavaju propuste u odgoju, pa se bojim da bi nepristojna i samovoljna darovita djeca mogla doživjeti neugodnosti poglavito zbog propusta i neodgovornosti onih koji su ih trebali odgojiti. Ako znamo da darovita djeca zbog svoje intenzivne prirode mnogo žešće i upornije ispituju granice od ostale djece, i to čine od najmanjih nogu, burnije reagiraju na zabrane te poslije puno vještije manipuliraju roditeljima da bi izbjegli obveze, ograničenja i slično, za roditelja darovitog djeteta od presudne je važnosti ne samo da bude svjestan u čemu griješi nego i da promjeni svoje ponašanje. Zabrinjavajuće je gledati zbunjene, neodlučne, preplašene prezaposlene roditelje kojima upravljaju njihova hirovita i nepristojna djeca. Ako se roditelj trajno ne snalazi u postavljanju granica i socijalizaciji djeteta, kao odgovorna odrasla osoba dužan je potražiti profesionalnu pomoć jer darovitom, ali i svakom drugom djetetu treba nenametljivi vođa koji će imati potrebnu mirnoću i čvrstinu, koji će znati što radi i zašto to radi, koji će dijete odlučno i bez zadrške suočavati s posljedicama neprimjerena ponašanja, naravno za njegovo dobro. Nažalost, iz mog iskustva, samo rijetki roditelji u tome i uspijevaju”, zaključila je.

Vitomira Lončar, glumica i direktorica kazališta za djecu Mala scena

Priče o Crvenkapici više ne prolaze
Mala scena je otvorena 1986. godine. Premda su od početka prevladale predstave za djecu, Vitomira Lončar i Ivica Šimić, njezin suprug i suosnivač kazališta, radili su usput i predstave za odrasle. No svaštarenje se, kaže Vitomira, dugoročno nije isplatilo. “Na svaštarenju nismo mogli graditi temelje izvrsnosti što nam je bilo izuzetno važno pa smo se od 2006. fokusirali samo na djecu i mlade, a to će i ostati naša primarna publika do 2012. godine”, kaže Vitomira, dodavši kako žele identificirati Malu scenu kao izvrsno kazalište za djecu i mladu publiku. No i taj uvjetno rečeno fokusirani repertoar ima svoje finese. Naime, repertoar predstava za djecu je različit za ciljanu skupinu od 1,5 godine do 5 godina, od 4 do 9 godina te od 10 i više. “Djeca od dvije i od sedam godina drukčije percipiraju istu predstavu”, objašnjava Vitomira, inače i profesorica produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti. “U ovom smo izvrsni, znamo o toj tematici više od drugih kazališta, time se bavimo i u teorijskoj osnovi i u praksi, ali i kroz edukacije i prateći trendove u svijetu”, dodaje. Situacija s djecom i mladima danas je sve teža. Pojava novog fenomena, tzv. screenagera, djece koja svoje vrijeme uglavnom provode pred ekranima, posebno je utjecala na njihov rad. U kazalištu djeca više nisu samo gledatelj, nego i aktivan promatrač. “Danas nitko nije naučio slušati ili samo gledati. Stoga je odgovornost kazališta za djecu u modernom svijetu veća i ima veću težinu. Ono danas ne treba imati samo zabavljački karakter, već mora imati puno drugih funkcija. Prije svega mora biti društveno odgovorno i mora se ticati djece i njihovih današnjih problema”, kaže Vitomira Lončar, dodavši kako su naši kazališni repertoari prepuni bajki iz 19. stoljeća koje nemaju korelacije s današnjom djecom.

“Današnje se predstave moraju ticati djeteta i vremena u kojem živimo, eskapističko kazalište godinama je bilo jedino koje se njegovalo u Hrvatskoj, a mi ne možemo i ne želimo zaobići današnje dječje probleme. Bajke iz 19. stoljeća događaju se na selu i u šumi, nemaju dodira s urbanom sredinom u kojoj djeca u 21. stoljeću uglavnom žive. Naše urbane predstave tiču se djeteta u modernom svijetu i zbog toga imaju dobar prijam. Moramo govoriti o svim temama koje se tiču djece, o smrti, rastavi, o rođenju drugog djeteta u obitelji, anoreksiji i bulimiji, nasilju… Sve se to dakako mora izreći na djeci primjeren način, ali ne smijemo izbjegavati te teme i njegovati eskapizam samo kroz vesele pjesmice i vuka i Crvenkapicu. Ne, mi želimo da djeca misle o onome što su čuli jer kazalište ne smije biti laka zabava”, objašnjava Vitomira te naglašava kako djeca te teme najčešće puno bolje prihvaćaju od roditelja. I u kazalištu se primjećuju promjene, i to posebice u pažnji djece. Prije 35 godina, prisjeća se Vitomira Lončar, moglo se doći u bilo koji prostor i odraditi predstavu bez razglasa. Danas je to nemoguće. Danas djeca imaju drukčiji prag čujnosti, zbog čega se mora raditi s tzv. bubama. Nadalje, djeca više ne sjede mirno. Budući da su stalno pred ekranima i nemaju kontakt sa živim ljudima, sve vrijeme komentiraju na glas. “To zovem fenomenom živih didaskalija. Nemaju osjećaj da je na pozornici živi čovjek i komentiraju predstavu, a u takvim uvjetima katkad nije jednostavno raditi”, ističe Vitomira.

Bojan Radašinović, odgajatelj u zagrebačkom vrtiću

Red i disciplina – zaboravljene vrijednosti
Dok nisam na inicijativu prijateljice upisao Učiteljski fakultet, smjer za Predškolski odgoj, nisam ni slutio da je upravo to ono što želim raditi cijeli život, prisjeća se Bojan Radašinović, jedan od šest zagrebačkih odgajatelja. “Fakultet mi je bio sjajan, bilo je pjevanja, plesa, točno ono što sam tražio. Bili smo samo nas trojica muških na faksu, ali samo ja radim kao odgajatelj. A kad sam prvi put počeo raditi – potpuni šok. Dobio sam zahtjevnu grupu, nisam znao što bih sa sobom, s njima… Nisam razumio što treba napraviti, da moram biti i psiholog i pedagog i logoped… Jedva sam se snašao. Nakon toga vatrenoga krštenja, sve mi je bilo lako”, prisjeća se Bojan. Radašinović smatra da se djeca posljednjih godina nisu mijenjala, ali roditelji jesu. “Roditelji su jedini koji su se promijenili kao i njihova očekivanja. Moj je dojam da oni previše dopuštaju i prepuštaju djeci, a djeca nisu dovoljno zrela da bi donosila mnoge odlukae koje roditelji pred njih stavljaju. Ne može se, primjerice, pred dijete stalno stavljati izbor hoće li ili ne jesti jer takva odgojna mjera može dovesti do zapuštanja djeteta, a takve iznimke su sve više pravilo po zagrebačkim vrtićima”, priča Radašinović. Katkad kao spona između roditelja i djeteta jednostavno mora reagirati. Mora roditelje podsjetiti da ih dijete ne smije voditi kroza život, da su oni glavni, a ne sve prepustiti djetetu na volju. Bez reda i discipline, kako i u društvu, tako i u odgoju, nastaje kaos, podsjeća mladi odgajatelj. “Ja u vrtiću postavljam granice, ne dopuštam određene stvari i mene klinci slušaju. Kad roditelji to vide, nije im jasno kako je to moguće, a ne pitaju se u čemu i zašto oni zapravo griješe. S većinom roditelja se može razgovarati, prihvaćaju savjete i sugestije. Mali se dio ljuti ako im se skrene pozornost na pogreške u odgoju”, kaže Radašinović.“Dijete zna da kod mene ne smije prelaziti granicu. I to ne radi”, napominje Bojan. Radašinović danas u vrtiću na Jarunu manevrira grupom od 25 djece. Jedina pravila su red i disciplina, kaže. “Među djecom danas, dodaje, nema podjele. Nema razlika u oblačenju i statusu kao kod odraslih. Jedina razlika je što je netko lijep, netko ružan, mlad ili star, debeo ili mršav”, objašnjava Radašinović, dodavši da kasniju segregaciju u društvu potiču sami roditelji. Dolazi li dijete iz disfunkcionalne obitelji, napominje, to se odmah primjećuje. Dijete je ili ekstrovertirano ili potpuno povučeno. Njemu je lakše je s ovim prvima koji svoje nezadovoljstvo iskaljuju, primjerice, agresijom jer se to može primijetiti. “No problem je s onima koji mirno sjede i ne igraju se, ne rade ama baš ništa, pa moraš razmišljati je li takvo zbog karaktera ili je jednostavno tužno ili deprimirano zbog situacije u obitelji, i moraš dobro promisliti kako mu pristupiti”, kaže Radašinović.

Dr. Zoran Bahtijarević, dječji kirurg

Posao koji morate voljeti
Dr. Bahtijarević dugogodišnji je kirurg u dječjoj bolnici u Klaićevoj. Također je otac dvaju kćeri, Nike (16) i Sare (15), za koje kaže da su ga učinile boljim liječnikom za djecu. “One i njihovo odrastanje strašno mi je pomoglo i pomaže u ovom poslu. Kroz njih i njihovo odrastanje postao sam bolji liječnik i zbog toga sam neizmjerno ponosan na svoje cure”, ističe dr. Bahtijarević. On je, kaže, među rijetkim sretnicima koji radi ono što voli. U medicini su danas osobito mladi ljudi prisiljeni odabrati ono što im se nudi, ali on srećom nije među njima. “Oduvijek sam se volio baviti djecom i upravo je dječja kirurgija bila ono što sam htio specijalizirati. Danas sam opći dječji kirurg premda se najviše bavim dječjom urologijom. Moj tipični radni dan počinje vizitom, nastavlja se u ambulanti ili u operacijskoj sali, a ono što me razlikuje od kolega koje se bave odraslim pacijentima je to što je moj dan nevjerojatno zabavan upravo zahvaljujući djeci. Djeca su, naročito kao pacijenti, zanimljivi, nisu skloni glumatanju kao odrasli, prije će glumiti da ih ne boli, samo da izbjegnu liječenje. Beskrajno su maštoviti u izboru pitanja i komentara, i to je ono što me drži svakog dana”, kaže dr. Bahtijarević. No dječja medicina je izuzetno teška. Katkad se, dodaje, osjeća najbliskiji veterinarima, u šali će doktor Bahtijarević. “Djeca do godinu-dvije ne znaju objasniti što im je, a nekada i grizu, udaruju, viču. Ali jedna od ljepota medicine je, uvjetno rečeno, upravo detektivski posao skupljanja dijagnoze od anamneze koju kažu roditelji do rezultata raznih pretraga. Osim toga dijete nije odrastao čovjek u malome, ono ima svoju posebnu patologiju, patofiziologiju, normalnu anatomiju… Nije isto operirati nedonošće od 750 grama ili, primjerice, adolescenta od 150 kilograma, obje su pacijenti dječje bolnice, ali im se drukčije pristupa. I među djecom ima velikih razlika, zato je dječja kirurgija golem dijapazon između znanja i patologije ili jednostavno posao koji se mora voljeti”, kaže dr. Bahtijarević, dodavši da je upravo zato važno da djeca imaju na raspolaganju dječje bolnice i dječje kirurge. No nije samo liječnik najvažnija spona u liječenju djece, izuzetno je važna i bolnica. “Pri tome ne mislim samo na šarene zidove i vesele hodnike s igračkama premda sam jedan od malih kotačića koji je Klaićevu bolnicu u Zagrebu preobrazio iz sterilno bijele u djeci prihvatljivu bolnicu. Daleko je važniji pristup liječnika i sestara. Dio svoje edukacije proveo sam u Americi i tamo me se najviše dojmio odnos tih liječnika prema svom poslu i osmijeh koji im unatoč obujmu i težini rada nije silazio s lica. Kod nas u to vrijeme toga nije bilo, ali smo napredovali. Za rad s djecom treba posebna edukacija i mi ovdje to svakodnevno prolazimo. Ovdje se svakog tjedna održavaju predavanja o odnosu i radu prema djeci, a naši liječnici i sestre svoje iskustvo i znanje prenose i na nove generacije”, kaže dr. Bahtijarević.