Meaghan Patrick, studentica treće godine humanističkog fakulteta New College u Sarasoti u Floridi, kaže da je rasprava o migraciji s njezinim starijim rođacima “kao da lupate glavom u zid”.

Cathleen McCarthy, studentica završne godina na sveučilištu u Arizoni slaže se: migracija je jedna od rijetkih eksplozivnih tema i uzrok burnih rasprava s njezinom liberalnom majkom i bakom. “Mnogi stariji Amerikanci gledaju na promjenu koju migracija predstavlja kao na prijetnju”, nastavlja McCarthy. “Mladi današnjice jednostavno su izloženi pogledu na svijet koji puno lakše prihvaća raznolikost.” Zaboravite seks, droge i rock’n’roll; migracija je najnoviji moto nove generacije. Istodobno s izglasavanjem novog zakona u Arizoni koji dopušta policiji da pritvori osobe koje sumnjiči za nezakonit ulazak u Sjedinjene Američke Države, velik broj mladih žustro mu se protivi te predvodi prosvjede koji su se ovih dana odvijali pred uredima senatora Johna McCaina u Tucsonu i na ovdašnjoj bejzbolskoj utakmici između momčadi Florida Marlins i Arizona Diamondbacks. U međuvremenu, poslijeratna generacija, unatoč svome mladenačkome motu živi i pusti druge da žive, stala je na stranu starijih Amerikanaca i podržala navedeni zakon. Ova razdjelnica pojavljuje se u nekolicini istraživanja koja su provedena od stupanja zakona na snagu, uključujući i posljednju anketu New York Timesa i CBS Newsa koja je došla do zaključka da su Amerikanci stariji od 45 godina skloniji smatrati da zakon “ima pravo”. Poslijeratna generacija također je češće izjavljivala da se “nikakvim novopridošlicama” ne bi trebao dopustiti ulazak u zemlju, dok su mlađi bili skloniji poželjeti dobrodošlicu svima.

Uzroci toga djelomično se vežu uz iskustvo. U demografskom smislu mlađi i stariji Amerikanci odrasli su u potpuno različitim svjetovima. Oni rođeni nakon pokreta za građanska prava živjeli su u svijetu zakonite i nezakonite migracije. U njihovim susjedstvima i školama doseljenici su bili pojava uobičajena poput Starbucksa danas. Suprotno tomu poslijeratna generacija Amerikanaca kao i generacije starije od njih odrasle su u najhomogenijem trenutku u povijesti ove zemlje. Podaci iz popisa stanovništva pokazuju da je tijekom kriznog razdoblja 1960-ih migracija naglo opala te 1970ih dosegla najniži stupanj. Od 1860-ih do kraja 1920-ih 13 do 15 posto stanovnika nije bilo rođeno u samoj zemlji, što je brojka slična današnjoj kada useljenici čine oko 12,5 posto stanovnika SAD-a. Međutim, 1970-ih je samo 4,7 posto stanovnika bilo rođeno u inozemstvu, a većina tih doseljenika bili su stariji Europljani, koje tada mlada poslijeratna generacija rođena u razdoblju od 1946. do 1964. nije zamjećivala. Nadalje, poslijeratna djeca i njihovi roditelji formativne godine provodili su daleko od gradova gdje su se obično skupljali noviji useljenici za razliku od današnje mladeži koja je na sveučilištima ili zbog života u urbanim područjima u kontaktu s doseljenicima. “Teško im je razumjeti stajališta suprotne generacije o najnovijim zbivanjima”, kaže William H. Frey, demograf na Institutu Brookings. “Stariji ljudi odrasli su u većinski bijelim predgrađima ili četvrtima u kojima je vladala segregacija. Mladi odrastaju u međurasnoj kulturi.” “Sa stajališta politike, dobna podjela kratkoročno pojačava polarizaciju”, slaže se Roberto Suro, bivši voditelj nevladinog centra Pew Hispanic. “Dugoročno se suočavamo s izazovom hoće li stariji građani biti voljni plaćati obrazovanje djece doseljenika.”

Maggie Aspillaga (62), koja je s Kube doselila u Miami, zabrinuta je zbog prilično konkretnih stvari: rizika zločina kod nezakonitih useljenika i troška zdravstva i ostalih usluga. “Oni otimaju naše resurse”, kaže. No u razgovoru su mladi naglasili prednosti doseljenika. Andrea Bonvecchio (17), kći naturaliziranoga građanina iz Venezuele, smatra da to što ide u školu u kojoj je “98 posto ljudi latinoameričkog porijekla” znači da može naći prijatelje koji uživaju u latino glazbi i vole njezin omiljeni film “Zamka za roditelje”. Nicole Vespia (18) iz New Yorka mišljenja je kako stariji ljudi koje se boje da će doseljenici preoteti radna mjesta u biti odustaju od američkog ideala kapitalističke meritokracije. “Ako netko obavlja posao bolje od mene, tada ta osoba zaslužuje taj posao”, kaže Vespia. “Ja radim u skladištu, a najbolji radnici su mi ljudi koji jedva govore engleski.” Generacija njezinih roditelja, dodala je, mora se prilagoditi. “Moj očuh pita: ‘Zašto moram pritisnuti jedan ako želim engleski?’ Meni je to apsurdno”, nastavlja Vespia, misleći na uobičajene upute na telefonskim automatima namijenjenim korisnicima. “Nije to tako važna stvar. Prestanite se žaliti i pritisnite brojku.”

Damien Cave; Megan Thee-Brennan izvijestila iz New Yorka