Kada svi ti silni prosvjednici predvođeni sindikalistom Ozrenom Matijaševićem izađu na ulice i kažu da ne žele krizni porez i da ne žele viši PDV, ni tada nitko neće postaviti pitanje koja je korist od tog poreza za nas – za građane.

I hoće li Jadranka Kosor kada podvuče crtu reći da je država sada bogatija pa će i građani bolje živjeti? Imat će besplatne knjige za srednju školu ili više potpore za uhodane i isplative biznise. Bojim se da ne. Već će u dobroj, toliko puta ponovljenoj maniri, reći kako smo, eto, svi zajedno izašli iz krize i da sada možemo sve po starom. Neće se dogoditi velik potres, neće padati glave niti će veseli narod progledati i biti zahvalan mudrom vodstvu što je njegovu uplatu od 4 posto mjesečno oplodio i isplatio u vidu bolje države za život. Dogodit će samo još jedan najava prosvjeda, još jedna traktorska blokada, a novi predsjednik ili premijer već će pronaći neke umirujuće riječi da bi objasnio kako se krizni porez ukida, ali, eto, PDV malo raste. Od devedesetih do danas, bila kriza ili ne, politički maniri i retorike postali su dio folklora utkanog u biće nacije i teško će se ti maniri mijenjati. Jedno što se može dogoditi je da nakon harača društvena slika više ne bude ista. Natalitet će sigurno biti niži jer su školske knjige preskupe. Tvrtke koje sada posluju na rubu egzistencije i onako će biti ugašene, a država će još više davati za socijalu, samo ovaj put kroz pučke kuhinje. Vladari gospodarstva bit će državna poduzeća, koja će kasniti s plaćanjem obveza i po nekoliko godina, ali ni to neće biti bitno jer će i onako biti dužna samo jedna drugima. Država će postati veliki, sretni holding u kojem će vlastodršci biti i jedini poslodavci, a pokorni činovnici glasovat će na izborima za članove nadzornih odbora svojih tvrtki. Zdravstvo, školstvo, a možda i odlazak na ljetovanje bit će besplatni. Naravno, uz malu iznimku. Knjige, lijekovi i benzin će se plaćati. A kako ide, sve će se to kupovati u Konzumu na jednome mjestu, i to za državne bonove. Tako će se prebijati dugovi između jedine dvije velike tvrtke – Agrokora i države. Pred pučkim kuhinjama stajat će oni koji su slavili kapitalizam i vjerovali u gospodarstvo misleći da je uz hrvatski mentalitet tako nešto uopće moguće. A smijat će im se direktori državnih poduzeća koji su bili pametni i u tišini zamijenili poliesterske kravate svilenima, a poslovne navike na neko vrijeme zatomili i čekali svoj trenutak. Upravo zato bi prosvjednici već ovu jesen trebali izvikivati: “Živjeli HEP i HAC i njihova odmarališta! Živjele javne nabave! Živjeli novci poreznih obveznika pušteni u ruke iskusnih direktora, pretočeni u zlato koje će hraniti generacije podobnih!”