"Vidimo se za godinu dana, na ovom ili sličnom mjestu, u istom ili sličnom sastavu", riječi su kojima je predsjednik HGK Nadan Vidošević početkom prošlog prosinca znakovito okončao svoj podulji govor na božićnom domjenku. Brojni novinari iz tih su riječi nedvosmisleno iščitali predsjedničke ambicije i vrlo izvjesnu kandidaturu koju je jučer potvrdio. Već tada je, i u toj božićnoj prigodi, Vidošević bio prilično načisto kako će krenuti put Pantovčaka, ali i svjestan da se stranačkoj kandidaturi i ne može nešto posebno nadati, pa je počeo intenzivnije raditi na opozicijskom stavu prema Vladi i vlastitoj stranci.

Tako je Banskim dvorima i tadašnjem premijeru Sanaderu, koji su pozivali na štednju, skromnost i apstinenciju od domjenaka, prkosio organiziranjem fešte i izjavama kako se štednjom ništa ne može postići, a novinari su ispraćeni s vrećicama punim hrvatskih proizvoda. Tada je, međutim, rezolutno tvrdio da Hrvatska nije u krizi, na što su također stigle oštre reakcije ministra financija koji se čudio kako netko na čelu gospodarske strukovne organizacije može takvo što izreći. No devet mjeseci poslije Vidoševiću je upravo kriza među važnijim adutima s kojima kreće po potporu birača, već sada iznurenih i umornih od otkaza, nezaposlenosti, novih poreza, rasta cijena, pada standarda i bez svjetla na kraju podužeg tunela. Plus njegovoj kandidaturi svakako je i činjenica što će zbog nje automatski biti brisan iz članstva HDZ-a, stranke čija je popularnost u ozbiljnom, a mnogi vjeruju i nepovratnom padu. Svjestan toga, kao i činjenice da su političari općenito najomraženiji soj u nas, sada nestranački Vidošević s govornice Skupštine HGK malodušnoj i dešperatnoj naciji samouvjereno poručuje da “nijedna stranka ni uska koalicija ne može odgovoriti na izazove ovog vremena”. Siguran u svoj imidž rasnoga gospodarstvenika s web stranice podignute odmah nakon predsjedničkoga govora u HGK, poručuje “Treći predsjednik – jamac gospodarske stabilnosti”, iako se odmah nameće pitanje zašto u 14 godina koliko predsjeda Komorom nije stabilizirao gospodarstvo u kojem mu svaki sudionik mora plaćati “harač” kojim se u blagajnu HGK godišnje slije i 300 milijuna kuna. Ključnom zadaćom idućeg predsjednika zacrtao je obranu ekonomskog suvereniteta, aktiviranjem vojske, obavještajne zajednice i diplomacije u gospodarske svrhe, no i s dosadašnje pozicije mogao je pridonijeti tom procesu, no očito nije učinio dovoljno. Na webu mu se koče i slogani, od kojih u oči bode “za radničku, a ne samo bahatu i pozersku Hrvatsku” iako će mnogi baš njega detektirati kao jednog od važnijih eksponenata potonjih, s pogolemom prtljagom afera. “Znam igrati i s lošim kartama”, poruka je valjda kojom treba asocirati na aktualnog predsjednika i svog prijatelja Mesića, kojeg želi naslijediti, a koji je 2000. kotirao kao totalni autsajder. Deset godina poslije Vidošević u rukama ipak ima nešto bolje karte pa na Iblerovu i Trgu žrtava fašizma imaju razloga za brigu.