Što hrvatski građani čitaju? Zvuči kao jednostavno pitanje; samo posegnete za statistikom i eto odgovora u vidu egzaktne top-liste. No u Hrvatskoj nije nimalo lako doći do toga odgovora. Možete saznati kako građani doživljavaju novinarsku profesiju (začudo, gotovo ih dvije trećine smatra da je to donekle ili izrazito značajno zanimanje, pokazuje istraživanje Gfk), koji im je najveći osobni strah i koliko često čiste svoj životni prostor, ali što čitaju, to, čini se, nikog previše ne zanima. Neki podaci o tome ipak dolaze u javnost, ali su segmentirani, što ne ometa zainteresirane strane da se oko njih spore kao što je potvrdilo i nedodjeljivanje nagrade Kiklop za hit protekle godine. Kada se pokazalo da bi nagradu trebala dobiti Nives Celzijus za svoju “Golu istinu”, počela se dovoditi u pitanje metodologija kojom agencija Puls za Pulski sajam knjiga provodi svoje istraživanje. Da bismo ustvrdili tko je tu u pravu, trebali bismo imati podatke nekog komparativnog istraživanja, a takvog, koje bi uzelo u obzir i prodaju, i posudbu u knjižnicama i anketiranje građana, nemamo. Tu i tamo mediji prezentiraju neko istraživanje provedeno na nekoliko stotina ispitanika (Puls je uzeo respektabilan uzorak od 1800 ispitanika), ali državne institucije, primjerice Ministarstvo kulture koje godišnje ulaže poprilične novce u tržište knjiga, očito ne smatraju bitnim saznati kakve su naše čitalačke navike.

Čita svaki drugi Hrvat
Prije pet je godina GfK Centar za istraživanje tržišta proveo istraživanje pod nazivom “Koliko Hrvati čitaju knjige?”, koje je pokazalo da čak 45 posto stanovništva tijekom cijele godine nije imalo nikakvih doticaja s knjigama, da je 50 posto pročitalo barem jednu knjigu, 38 posto posuđuje knjige, a tek je 26 posto kupilo barem jednu knjigu. Budući da je od toga ipak prošlo dosta vremena, pokušali smo doći do recentnih podataka. Jedino što smo našli na tom tragu jest evidencija o posuđivanju knjiga u prošloj godini koju vode Knjižnice grada Zagreba. Riječ je o jednom dijelu populacije, a s obzirom na to da je riječ o Zagrebu i knjižnicama, vjerojatno i natprosječno obrazovanom, no ipak su u sustavu Knjižnica grada Zagreba 42 knjižnice sa 323.414 članova pa to možemo uzeti kao relevantan uzorak kada pokušavamo saznati što građani čitaju.

Ni traga od Nives
U kratkim crtama, ta statistika pokazuje da se najviše traži književnost, i to strana bitno više nego domaća, da su knjige iz područja popularne psihologije puno čitanije nego politička publicistika, da su najposuđivaniji naslovi odraz onih koji se pojavljuju u medijima iako pritom malu ulogu igraju ocjene kritičara, da su najpopularniji dječji naslovi i dalje isti kao prije koje desetljeće (prva tri mjesta: Molnarovi “Dječaci Pavlove ulice”, “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić, Lovrakova “Družba Pere Kvržice”), da su knjige za mladež tražene gotovo kao one za odrasle (Hitrecovi “Smogovci” su traženiji od “Harryja Pottera i darova smrti” J. K. Rowling, što možemo objasniti i time što su u lektiri, a na trećem je mjestu također stari kultni naslov “Tajni dnevnik Adriana Molea” Sue Townsend) i da od Nives Celzijus, ako je to kome bitno, tu nema ni traga. Tako saznajemo da u glavnoj Gradskoj knjižnici imaju čak 14 primjeraka njezine knjige, koje su do sada bile posuđivane 79 puta. No da ne budemo pristrani, treba napomenuti da njezina knjiga u knjižnicama nije bila cijelu godinu, ali nisu ni drugi naslovi iz 2008. godine pa im se to u neumoljivosti top-lista ne uzima u obzir. Do gole istine o čitanosti je teško doći.

Najposuđivanije knjige u Zagrebu

Strana književnost:
1. Orhan Pamuk: Snijeg
2. Orhan Pamuk: Zovem se Crvena
3. Victoria Hislop: Otok
4. Cecelia Ahern: Na kraju duge
5. Carlos Ruiz Zafon: Sjena vjetra

Domaća književnost:
1. Slavenka Drakulić: Frida ili o boli
2. Renato Baretić: Pričaj mi o njoj
3. Renato Baretić: Osmi povjerenik
4. Hrvoje Šalković: Zec na mjesecu
5. Robert Perišić: Naš čovjek na terenu

Društvene znanosti:
1. Florence Hartmann: Mir i kazna
2. F. William Engdahl: Stoljeće rata
3. Guido Knopp: Hitlerovi pomoćnici
4. Haralambos: Sociologija
5. Harvey Karp: Najsretnije dijete u kvartu