Hrvatska akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) prošloga je tjedna predstavula zbornik radova “Iz krize u depresiju”.

Prilikom predstavljanja zbornika kratko je izlaganje imao i prof.dr.sc Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, a u kojem je izrazio svoje mišljenje o sedam teza koje se pojavljuju u javnosti, a odnose na ekonomsku politiku u RH.

Njegovo stajalište o sedam najčešće spominjanih teza o ekonomskoj i monetarnoj politici u Hrvatskoj donosimo u cijelosti:

Sedam najčešće spominjanih teza o ekonomskoj i monetarnoj politici u Hrvatskoj

1. Devalvacija je neprihvatljiva

Ne znam nijednog ozbiljnog ekonomistu u Hrvatskoj koji se zalaže za devalvaciju pa je ovo pitanje do krajnjih granica banalizirano glede složenog mehanizma upravljanja deviznim tečajem. Ono je postalo prvorazredni način zastrašivanja javnosti i samozavaravanja vladajućih struktura da devizni tečaj može dugo ostati nepromjenjiv posebice u ambijentu teško bolesne ekonomije kakva je naša. Tečajna politika se ne vodi kroz medije, a ako se to čini onda obrana tečaja kune postaje stvar ideologije a ne realnih ekonomskih zakonitosti. No, zalažem se za ukidanje valutne klauzule jer je protuustavna, grubo ruši monetarni suverenitet, onemogućava bankama tržišno upravljanje valutnim rizikom, vjerovnike i dužnike stavlja u potpuno neravnopravan položaj. Valutna klauzula se može zamijeniti klauzulom stope inflacije što i dužnika i vjerovnika stavlja u ravnopravan položaj. Tendencija je u hrvatskom gospodarstvu da će se tečaj kune sam urušiti zbog bitno snažnijeg rasta potražnje za devizama o njihove ponude. Upravo će to dovesti do stvarne devalvacije a da je nitko više ne treba tražiti. Vođenje pogrešne politike deviznog tečaja skoro 17 godina doslovno je slomilo kralježnicu hrvatskom izvozu jer je čitavo to vrijeme zanemarivana promjena odnosa između domaćih i inozemnih relativnih cijena. Izvoznici su time ostali sapeti u čvrstoj mreži koja ne dopušta da stvarni rast troškova, odnosno cijena zakonito mijenja devizni tečaj manje efikasnog gospodarstva kakvo je naše. To je, kao što nedavno reče Skidelsky, kao kada termometar zaustavite na 10 stupnjeva Celzija a vani je ljeto i stvarna temperatura 35 stupnjeva.

2. HNB treba sačuvati stabilnost kune i značajno sniziti kamatne stope

Tko ovako nešto ne bi poželio kada bi bilo ostvarivo. Upravo se ovo traži od novoga guvernera, ali budimo iskreni tražilo se i od staroga. Ako HNB krene putem snižavanja kamatnih stopa nužno mora povećati količinu novca u optjecaju a upravo to vrši pritisak na slabljenje kune. Prema tome, ekonomska politika Vlade treba u prvi plan staviti model ciljane inflacije za provođenje svoje makroekonomske politike i u njenoj provedbi okrenuti se politici kamatne stope kao posrednom cilju ostvarenja ovoga koncepta. Koncept ciljane inflacije traži odgovornu fiskalnu politiku a investitorima poboljšava pozitivna očekivanja. Veliki broj zemalja s uspjehom provodi ovakav koncept monetarne politike, a među njima i Europska središnja banka. Monetarna politika ne može u isto vrijeme osigurati stabilna tečaj i snižavanje kamatnih stopa. Uz ovako visoke kamatne stope monetarni intervencionizam nije moguć niti uspostava unutrašnje ravnoteže. Vlada se odlučila unutrašnju ravnotežu postići fiskalnom politikom ali to neće biti dovoljno, pa je ekspanzivnija monetarna politika nužna.

3. Nije problem u novcu kojega ima dosta u bankama već u tome što nema kvalitetnih projekata

Hrvatska nije izoliran slučaj da u uvjetima recesije (bolje rečeno depresije) ima problema sa poticanjem investicija. Banke zbog rasta rizičnosti poslovanja izbjegavaju gospodarstvo ali sve više i građane a preferiraju kreditiranje države kakva god ona bila jer propada zadnja. No, ova papagajski ponavljana teza je licemjerna jer svi oni koji ju izgovaraju znaju dobro da poduzetnici ne mogu u uvjetima kakvi jesu ići u nove investicije kada je kamatna stopa na kredite previsoka, a država službenom makroekonomskom politiko onemogućava rast potrošnje i potražnje već provodi politiku kontrakcija gdje god stigne. Prema tome, treba pokrenuti investicijske projekte iz područja koje su i stara i nova vlada naznačile, ali sa potpuno drugačijim pristupom financiranju. Velike projekte javnih poduzeća treba financirati projektnim obveznicama koje će emitirati država kupovati prije svega HNB ali i drugi zainteresirani investitori (mirovinski fondovi, građani itd). Zabluda je očekivati da će se investicijski val moći financirati sve nedostupnijim inozemnim kapitalom ili domaćim skupim bankarskim kreditima, te iscrpljenim internim fondovima javnih poduzeća. Ne treba puno pametovati već vidjeti kako se to već godinama radi u EU kamo mi težimo.

4. Tečajne korekcije nemaju smisla jer nemamo skoro ništa izvoziti

Ovo je jedna od većih podvala koja se kontinuirano ponavlja i podsjeća na jahaća koji je duže vrijeme pothranjivao svoga konja za kojega sada kaže da je crkotina koja iz njemu nepoznatih razloga ne može trčati i vuči. Dovoljno je da uzmemo vanjskotrgovačku bilancu Hrvatske pa ćemo vidjeti da, kao nikada prije, uvozimo hrane i imamo ogroman deficit u segmentu poljoprivrednih proizvoda. Tu je i drvna industrija i neki drugi oblici prerađivačke industrije. A tek turizam u kojemu se redovito prije glavne sezone, gle čuda, dešava aprecijacija kune. S jedne strane imamo silne napore za podizanjem kvalitete usluga u turizmu i njegovoj promociji što HNB jednim potezom pera (aprecijacijom kune) satire. Koliko je upravo brodogradnja, u kojoj usput rečeno ima svega i svačega, izgubila zbog nerealnog tečaja kune.

5. Poboljšati suradnju HNB-a i Vlade

Suradnja je moguća onda kada Vlada zna čemu joj služi monetarna politika, odnosno da je zna upotrijebiti za ostvarenje ciljeva makroekonomske politike. Kada Vlada to ne zna, što je do sada dugo vremena bio slučaj, onda se monetarna politika nameće ekonomskoj politici i Vladi kao što je to pokazivao svako malo dr. Rohatinski držeći lekcije Vladi,miješajući se povremeno i javno u ekonomsku politiku i pri tome ismijavajući (najčešće s pravom, monetarnoj politici nedorasle ministre financija i premijere. Suradnja Vlade i HNB prije svega znači koordinaciju fiskalne i monetarne politike. Ako je fiskalna politika određena biti restriktivnom, kao što sada jest, onda po nijednoj teoriji nije moguće voditi u isto vrijeme restriktivnu monetarnu politiku i očekivati izlazak iz recesije. Prema teorijama opće ravnoteže, a posebice postizanja unutrašnje ravnoteže, restriktivnost jedne politike mora biti nadograđena ekspanzivnošću druge. Prema tome, ako sadašnja Vlada odbaci monetarnu politiku kao moćnu politiku stimuliranja rasta gospodarstva, što je nažalost istina, tada HNB i ne može raditi ništa drugo negoli mazohistički čuvati ono što se ne može sačuvati stabilnim, i usput pokupiti koju prestižnu međunarodnu nagradu za virtualnu stabilnost i genijalnost uma koja to uspijeva postići. Kratko rečeno, ako Vlada ne zna čemu joj služi nezavisna monetarna politika, vlastiti novac i HNB tada će im svaka politika HNB-a biti dobra. Očito je za Vladu ovo toliko mistično područje da ga proglašava „igranjem vatrom“. Oni koji nešto ne poznaju ili se tome dive ili imaju strahopoštovanje. HNB ima deficit demokratskog odlučivanja, transparentnosti i bitno odstupa od strategija vođenja monetarne politike u Eurozoni kojoj teži.

6. Kunu treba što prije zamijeniti eurom

Ova teza se čini toliko logičnom i prihvatljivom pa se čini da se o tome nema što niti raspravljati. S aspekta pojedinca to i jeste čisto tehničko pitanje. Imati u džepu 100 kuna ili 15 eura je potpuno svejedno, pa čak je i bolje imati eure ako putuješ diljem EU jer ne moraš nigdje ništa mijenjati i strepiti hoće li te mjenjači usput prevariti. No, s pozicije ukupnog gospodarstva i ekonomske politike to je sve drugo od jednostavnog i tehničkog problema. Nezavisna monetarna politika uz kvalitetnu politiku deviznog tečaja domaće valute moćan je instrument ekonomske politike do onoga vremena kada se Hrvatska po svemu ne približi standardima Eurozone. Naravno, ima i takvih ekonomista koji ovakav pristup nazivaju običnom tlapnjom, a takve mnogošta nervira kada je riječ općenito o suverenosti. Da je tome tako vidimo danas na primjeru Grčke koja se susreće s fenomenom „zarobljene države“ jer ne može ništa samostalno učiniti da bi napravila proboj iz obruča dužničkog ropstva. Stručnije rečeno, Grčka nema mehanizme prilagođavanja kojima bi mogla sama eliminirati postojeće neravnoteže pa je prepuštena skrbi Eurozone koja je načisto s tim da Grčkoj nema spasa. EU ne prihvaća nužnost novčanih transfera i pomoći da bi se južnoj klonuloj ekonomiji vratila vitalnost već se šalju edukativne poruke o tome što sve treba dodatno učiniti Grčka da bi joj bilo bolje. Istina, puno toga ima što Grci moraju učiniti i promijeniti u svojim životima, navikama i načinu poslovanja. Jedno je sigurno, Grčka će morati napustiti euro i vratiti se drahmi jer će samoj sebi morati pokazati da može stati samo iza onoga novca koji odražava biće toga naroda i gospodarstva. Zbog sve toga, Hrvatska treba slijediti primjere Danske, Švedske, Češke i Poljske te V. Britanije u svojoj politici i brzini monetarnog integriranja. Uostalom, to je primarni cilj same Eurozone jer je morala shvatiti da je opasno ugrožavaju članice koje su nespremne preuzele euro a sada su postale glavni generatori njegove destrukcije iznutra.

7. Monetarna politika je nemoćna u ovakvoj situaciji i jedini pravi potezi su u strukturnim reformama, internoj devalvaciji i smanjenju državnog proračuna

Riječ je o još jednoj tezi koju koriste političari kao poštapalicu pri čemu najveći dio uopće ne razumiju što to znači. S druge strane, ekonomska teorija je također oponenata po spomenutim pitanjima. U Hrvatskoj su nažalost još uvijek dominantni zagovornici klasične ekonomske teorije u novijim varijantama a svode se na zahtjeve za većom fleksibilnosti tržišta rada i automatizma uspostave ravnoteže u ekonomiji. Kako su brzo zaboravili Veliku depresiju, kako ne uvažavaju iskustvo o rigidnosti plaća i svemu drugome što je donio moderni kapitalizam. Taj novi liberalizam u zahtjevima da se treba isključivo osloniti na automatske sile tržišta u njegovoj samoregulaciji još jedino čvrsto živi u ovom dijelu Europe. S druge strane, nikome od ključnih ljudi u vladajućim strukturama nije jasno da monetarna politika nije neutralna i da je novac u organskom jedinstvu sa svijetom roba i usluga i neodvojiv od njega. Ako je u Hrvatskoj posljednje tri godine količina transakcijskog novca za potrebe gospodarstva i građana manja od količine primarnog novca koji proizvodi HNB tada je svakom studentu ekonomije jasno da je krvotok gospodarstva oslabio i da netko namjerno ne želi priključiti bočicu za transfuziju novca, te krvi gospodarskog sustava. Odatle dijelom potječe i nelikvidnost, nerazumno visoke kamatne stope u situaciji depresije, nerealan tečaj, pad agregatne potražnje itd. U našem slučaju imamo klasični primjer dihotomije pri čemu je realni sektor odvojen od financijskog, pri čemu ovaj drugi još uvijek profitabilno posluje ali se dramatično povećava nenaplativost kredita koja je osjetno veća od službenih pokazatelja, a kvaliteta bankarske aktive također je narušena padom cijena nekretnina. Takva dihotomija ne može i neće dugo trajati.

Monetarni intervencionizam u Hrvatskoj mora se odvijati paralelno sa procesom restrukturiranja u proizvodnom sektoru gospodarstva snižavanjem kamatne stope, poticanjem investicija, novih tehnologija i uvažavanja tržišnih načela poslovanja kao kriterija selekcija. To će ujedno značiti da se pažnja pridaje realnoj konvergenciji, nasuprot nominalnoj kakva je do sada vladala u procesu približavanja EU.

Dakle, interna devalvacija neće dati potrebne rezultate, restrukturiranje državnog proračuna je nužno ali ne i njegovo smanjenje jer se mora investirati u kapitalna dobra i projekte janvog sektora. Monetarni intervencionizam usklađen s restrukturiranjem zasigurno bi dao dobre rezultate. Sve drugo je pokušano i nije dalo rezultate a promjenu monetarne politike ne treba shvaćati kao igranje vatrom. Uostalom, dok točite gorivo u auto, nije li to igranje vatrom? No, ako ste pažljivi taj zapaljivi materijal je uvjet vašeg kretanja.

Dakle, u Hrvatskoj je monetarna politika nadređena svemu. Ne zbog toga što je to odredio HNB već zbog toga što su prethodne vlade i bile nesposobne shvatiti da je monetarna politika samo jedna izuzetno važna karika u ukupnoj ekonomskoj politici koja mora biti u funkciji ostvarivanja njenih ključnih ciljeva. Ona je do sada više ličila na model javno-privatnog partnerstva pri čemu je autonomija bila samo dobar omot za kutiju u kojoj se nije mogao vidjeti pravi sadržaj. trgu HNB-a je sve počelo a tamo će morati završiti ili ovako ili onako i to veoma skoro.
Je li moguće očekivati da će i sadašnja vlada nasjesti staroj priči o stabilnosti koja to nikada u stvari nije niti bila.

PREPORUČAMO:

Akademici: Nemamo novac, ali imamo argumente… I da, prijeti nam produljena depresija

Vlada ne zna što je monetarna politika, pa kakva god bila – dobra im je