Već 1998. godine dao si je ugraditi RFID čip kojim je mogao paliti svjetlo, grijanje, upravljati uređajima povezanim s računalom koja se nalaze u njegovoj blizini. Četiri godine kasnije u Warwickovuruku ugrađen je i znatno kompleksniji sustav od stotinu elektroda. Izravno je “uključen” u njegov živčani sustav. Zbog ovako hrabrih pokusa u britanskim je medijima dobio i nadimak – Kapetan Kiborg. Warwick tvrdi da će ovo istraživanje otvoriti neslućene mogućnosti razvoja ljudskog mozga, ali i liječenja nekih do sada neizlječivih bolesti. Upravo je danas profesor Kevin Warwick u Zagrebu gdje će održati predavanje u sklopu konferencije Život u digitalno doba koje priređuje Visoka poslovna škola Zagreb. Za Večernji list pristao je dati ekskluzivni intervju.

Koji je razlog vašeg posjeta Hrvatskoj? Jeste li se povezali s hrvatskim znanstvenicima koji se bave kibernetikom?

Nazočit ću Međunarodnoj konferenciji na Visokoj poslovnoj školi u Zagrebu koja se bavi životom u digitalnom dobu. Znam da se za kibernetiku zanima puno hrvatskih znanstvenika što dokazuje da se radi o jednoj naprednoj zemlji. To se područje veže s novim elektroničkim medicinskim metodama liječenja kao i s poboljšanjem ljudskih sposobnosti. Susrest ću se s većim brojem hrvatskih kolega u tom području. Primjerice, doktorski rad dr. sc. Ivane Greguric otprije nekoliko godina na Sveučilištu u Zagrebu bio je prekretnica, kada uzmemo u obzir filozofske i bioetičke dileme koje se u njemu obrađuju.

Čime se vi i vaš tim bavite na Sveučilištu u Coventryju te kako ste se odlučili na tehnološki implantat?

Istražujemo biomedicinske sustave te usko surađujemo s više kirurga, neurokirurga pogotovo. Posebno nas zanima Parkinsonova bolest, ali najvažnije naše istraživanje tiče se napretka u razvoju praktične primjene implantata za živčani sustav. Dijelom je to u svrhu terapeutskih primjena, no ponajviše sam zainteresiran za poboljšavanje funkcioniranja ljudskog mozga. Postoje ozbiljne opasnosti pri takvom istraživanju kada se o implantatima radi pa sam tako zaključio kako je najbolji način da jedan takav ugradim sam. Tako sam istražio izvanosjetilne podražaje produžujući vlastiti živčani sustav kroz internet te kroz osnovne načine komuniciranja između dva ljudska nervna sustava. To sam postigao upotrebom implantata koji je sastavljen od stotinu elektroda priključenih na moj živčani sustav, nešto poput Keanua Reevesa u filmu Matrix, no srazlikom što se kod mene radi o pravoj stvari.

Je li doista moguće da implantati ili drugi slični uređaji izliječe bolesti poput Parkinsonove?

Više od liječenja posljedica takvih bolesti, implantati se mogu koristiti kako bi reorganizirali način na koji mozak funkcionira. Takvi uređaji također nam mogu pomoći da bolje razumijemo kako mozak radi. Za ovo istraživanje radio sam izravno s neurokirurzima. Za sve smo dobili etičko odobrenje. Mislim kako je sasvim prikladno da se ovakvo istraživanje usklađuje s etičkim principima kako bismo bili sigurni da je sve što radimo prihvatljivo društvu iako to često znači i više posla.

Kako je moguće poslati signale iz našeg živčanog sustava prema drugom putem interneta? Pojačava li to mogućnost da netko razvije viruse slične računalnima u nečijem tijelu?

Kada se radi o elektrodama ugrađenima u živčani sustav dvoje ljudi, sve dok pravilno funkcioniraju elektronički i komunikacijski sustavi pa se kroz njih mogu slati živčani podražaji, možemo jednim živčanim sustavom podražavati drugi. Poput telefonskog poziva. To će rezultirati izravnom komunikacijom mislima. To doista znači da će postojati i opasnosti kao što su hakiranje ili softverski virusi. Sigurnost će u tom smislu morati biti daleko bolja.

Ne mislite li da ugradnja čipova u ljude predstavlja mogućnost uspostave kontrole za one koji su te čipove i ugradili?

U slučaju primjene čipova u terapeutske svrhe to bi se moglo odnositi na situaciju kada se liječi mozak koji ima problema u funkcioniranju. Dobro, to daje neku moć onima koji su programirali tehnologiju koja se primjenjuje, no to samo može biti dobra stvar. Kada se radi o mogućnosti poboljšanja funkcija mozga, onda je sigurno da bi ljudi prihvatili takav implantat jedino onda kad bi bili uvjereni u njegovu sigurnost, pouzdanost, ali i konkretnu korist. U konačnici bi to moglo biti problematično za čovječanstvo iako ovdje govorimo o unapređivanju ljudske inteligencije do razine kiborga. Ljude koji ne bi tako nešto smatrali prihvatljivim izostavilo bi se.