Izraelski Haaretz.com donio je opširnu priču i svjedočanstva iz kineskih gulaga u kojima je prema pretpostavkama zatočeno preko milijun ljudi u nehumanim uvjetima.

Dnevna rutina počinje u 6 sati ujutro, prate ih svuda kamere, uče kineski, pamte propagandne pjesme i ispovijedaju izmišljene grijehe. U dobi se kreću od tinejdžera do starijih. Njihovi su obroci: mutna juha i kriška kruha.

Mučenje se događa u ‘Crnoj sobi’, a svjedoci govore o vađenju noktiju, sjedenju na čavlima, elektrošokovima.

Kažnjavanje je konstantno. Zatvorenici su prisiljeni uzimati tablete i injekcije. ‘To je za sprečavanje bolesti’, kažu im zaposlenici, ali u stvarnosti su ljudi subjekti medicinskih eksperimenata. Žene su rutinski silovane.

Takav je život u kineskim kampovima za preusmjeravanje, kako se navodi u rijetkim svjedočenjima, poput onog koje je dala Sayragul Sauytbay, učiteljica koja je pobjegla iz Kine i dobila azil u Švedskoj. Malo je zatvorenika uspjelo izaći iz logora i ispričati svoju priču. 

Kina se trudi prikazati svijetu spomenute kampove ‘kao mjesta obrazovnih programa i stručnog usavršavanja’, ali Sauytbay je jedna od rijetkih ljudi koja može pružiti vjerodostojna svjedočenja iz prve ruke o tome što se u kampovima zaista događa.

Sastanke s izraelskim novinarom je organizirala švedska udruga Uyghur, a intervjui su trajali više puta po nekoliko sati.

Sauytbay je govorila samo kazahstanski, prema opisu novinara dobro se suzdržavala, jedino su joj suze potekle pri opisima užasa.

Dobar dio onoga što je rekla, potkrepljuje prethodno svjedočenje zatvorenika koji su izbjegli na Zapad. Švedska joj je odobrila azil, jer bi je nakon njezinog svjedočenja izručenje Kini dovelo u smrtnu opasnost.

Ima 43 godine, muslimanka je kazahstanskog porijekla, koja je odrasla u okrugu Mongolküre, u blizini kinesko-kazahstanske granice. Kao i stotine tisuća drugih, većinom Ujgura, manjinske etničke turske skupine, i ona je postala žrtva kineskog suzbijanja svakog znaka uporišta izolacionista u sjeverozapadnoj provinciji Xinjiang. 

U toj je regiji u protekle dvije godine osnovan veliki broj logora, kao dio borbe režima protiv onoga što naziva "tri zla": terorizma, separatizma i ekstremizma. Prema zapadnim procjenama, između jednog i dva milijuna stanovnika provincije zatvoreno je u kampovima tijekom Pekingove kampanje ugnjetavanja.

Uzeli im putovnice, uzorke DNK i SIM kartice

Kao mlada žena Sauytbay je završila medicinske studije i radila u bolnici. Nakon toga se okrenula obrazovanju i zaposlila se u službi države, zadužena za pet predškolskih ustanova. Iako je bila u ustaljenoj situaciji, ona i suprug godinama su planirali napustiti Kinu sa svoje dvoje djece i preseliti se u susjedni Kazahstan. No zakasnili su jer su 2014. godine vlasti počele prikupljati putovnice državnih službenika, a među njima je bila i Sauytbay. Dvije godine kasnije, neposredno prije oduzimanja putovnica cijelom stanovništvu, njezin je suprug uspio napustiti zemlju s djecom. Sauytbay se nadala da će im se pridružiti u Kazahstanu čim dobije izlaznu vizu, no ona nikada nije stigla.

"Krajem 2016. policija je počela noću potajno uhićivati ​​ljude. Kamere su se pojavljivale u svakom javnom prostoru; snage sigurnosti pojačale su svoju prisutnost. U jednoj fazi su uzeti uzorci DNK od svih pripadnika manjina u regiji, a i naše telefonske SIM kartice. Jednog dana bili smo pozvani na sastanak viših državnih službenika. Tamo je bilo možda 180 ljudi, zaposlenici u bolnicama i školama. Policajci su, čitajući iz dokumenta, najavili da će se uskoro otvoriti centri za preusmjeravanje stanovništva kako bi se stabilizirala situacija u regiji.", prisjetila se.

Teroristički napadi u provinciji počinjeni su još 1990-ih i ranih 2000-ih. Nakon niza samoubilačkih napada između 2014. i 2016., Peking je pokrenuo oštre mjere.

Crna vreća

"U siječnju 2017. počeli su uzimati ljude koji su imali rodbinu u inozemstvu", kaže Sauytbay. "Došli su noću u moju kuću, stavili crnu vreću na glavu i doveli me do mjesta koje je izgledalo kao zatvor. Ispitivali su me policajci, koji su željeli znati gdje su mi muž i djeca i zašto su otišli u Kazahstan."

Sauytbay je čula da su u sličnim slučajevima ljudi koji su se vratili u Kinu odmah uhićeni i poslani u logor. Imajući to na umu, prekinula je kontakte sa suprugom i djecom nakon puštanja na slobodu. Vrijeme je prolazilo i obitelj se nije vratila, ali vlasti se nisu predavale. Više puta je privedena zbog noćnih ispitivanja i lažno optuživana za različita djela.

"Morala sam biti snažna", kaže. 

Preokret je došao krajem 2017. godine: „U studenom 2017. godine naređeno mi je da se prijavim na adresu u gradskom predgrađu, ostavim poruku na jednom telefonskom broju i čekam policiju.“ Nakon što je ostavila poruku, stigla su četvorica naoružanih muškaraca u uniformi, pokrila joj glavu i odvela je u vozilo. Nakon sat vremena putovanja, stigla je u nepoznato mjesto za koje je ubrzo saznala da je logor za "preusmjeravanje", koji će u sljedećim mjesecima postati njen zatvor. 

Rečeno joj je da je ona dovedena tamo kako bi podučavala kineski i da potpiše dokument koji utvrđuje njezine dužnosti i pravila kampa.

Ne smiješ ni plakati

"Bojala sam se potpisati", sjeća se Sauytbay. „Tamo je rečeno da ću dobiti smrtnu kaznu ako ne ispunim svoj zadatak ili ako se ne pridržavam pravila. U dokumentu je bilo navedeno da je zabranjeno razgovarati sa zatvorenicima, zabranjeno je smijati se i plakati. Potpisala sam jer nisam imala izbora, a onda sam dobila uniformu i odvedena sam u malenu spavaću sobu s betonskim krevetom i tankim plastičnim madracem. Na stropu je bilo pet kamera – jedna u svakom kutu i u sredini."

Ostali zatvorenici, oni koji nisu bili opterećeni učiteljskim dužnostima, trpjeli su strože uvjete. "U sobi od 16 četvornih metara bilo je gotovo 20 ljudi", kaže ona. "I u njihovim sobama bile su kamere, a isto tako iu hodniku. Svaka soba imala je plastičnu kantu za toalet. Svaki je zatvorenik dobio dvije minute dnevno da koristi toalet, a kantu je praznio samo jednom dnevno. Ako se napuni, morali ste pričekati do sljedećeg dana. Zatvorenici su nosili uniforme, a glave su im bile obrijane. Ruke i noge bili su cijele dane sputani, osim kad su morali pisati. Čak i u snu bili su okovani."

Sauytbay je morala podučavati zatvorenike – koji su bili ujgurske ili kazahstanske nacionalnosti – propagandnim pjesmama kineske komunističke partije. Bila je s njima cijeli dan. Dnevna rutina započela je u 6 sati ujutro. 

Kineska pouka uslijedila je nakon laganog doručka, nakon čega je uslijedilo ponavljanje i usvajanje učenja. Određeni su sati za učenje propagandnih pjesama i recitiranje slogana s plakata: „Volim Kinu“, „Hvala Komunističkoj partiji“, „Ja sam Kinez“ i „Volim Xi Jinpinga“ – kineskog predsjednika.

Popodnevni i večernji sati bili su posvećeni ispovijestima zločina i moralnim prijestupima. "Između 4 i 6 popodne učenici su morali razmišljati o svojim grijesima. Gotovo sve bi se moglo smatrati grijehom, od promatranja vjerskih praksi i nepoznavanja kineskog jezika ili kulture, do nemoralnog ponašanja. Zatvorenici koji nisu priznali dovoljno teške grijehe, kažnjeni su."

Nakon večere, nastavili bi se baviti svojim grijesima.

„Kada su učenici završili s jelom, morali su stajati okrenut zidu s podignutim rukama i ponovno razmišljati o svojim zločinima. U 10 sati imali su dva sata da zapišu svoje grijehe i predaju stranice čuvarima. Dnevna rutina zapravo se odvijala do ponoći, a ponekad su zarobljenicima bili dodijeljene stražarske dužnosti noću. Ostali su mogli spavati od ponoći do šest ujutro."

Sauytbay procjenjuje da je u kampu bilo oko 2.500 zatvorenika. Najstarija osoba koju je upoznala bila je žena od 84 godine; najmlađi, dječak od 13 godina. "Bilo je školaraca i radnika, gospodarstvenika i pisaca, medicinskih sestara i liječnika, umjetnika i jednostavnih seljaka koji nikada nisu bili u gradu."

Znate li u kojem ste kampu bili?

Sauytbay: "Nemam pojma gdje se logor nalazio. Za vrijeme svog boravka tamo nisam smjela niti jednom napustiti teren. Mislim da je to bila nova zgrada. U sobama je bilo hladno.

Zabranjeno je imati veze s drugima. Muškarci i žene bili su razdvojeni u životnim prostorima, ali tijekom dana zajedno su učili. U svakom slučaju, policija je posvuda nadzirala sve. "

Što ste jeli?

"Bila su tri obroka dnevno. Sva jela uključuju vodenu juhu od riže ili povrće i malu krišku kineskog kruha. Petkom se posluživalo meso, ali bilo je svinjetina. Zatvorenici su bili prisiljeni jesti, čak i ako su bili religiozni i nisu jeli svinjetinu. Odbijanje je nosilo kaznu. Hrana je bila loša, nije bilo dovoljno sati za spavanje. Rezultat svega je bio da su se zatvorenici pretvorili u tijela bez duše."

Mučenje, eksperimenti i pobačaji

Zapovjednici logora izdvojili su sobu za mučenje, kaže Sauytbay, koju su zatvorenici prozvali "Crnom sobom", jer je bilo zabranjeno o njoj izričito razgovarati. "Bilo je tu raznih vrsta mučenja. Neke zarobljenike objesili su na zid i tukli elektrificiranim palicama. Bilo je zarobljenika koji su bili prisiljeni sjediti na stolici sa čavlima. Vidjela sam kako se ljudi vraćaju iz te sobe prekriveni krvlju. Neki su se vratili bez noktiju."

Zašto su ljudi bili mučeni?

"Kaznili bi zatvorenike zbog svega. Svi koji nisu slijedili pravila bivaju kažnjeni. Oni koji nisu pravilno naučili kineski ili koji nisu pjevali pjesme, također su kažnjeni."

I svakodnevne stvari poput ovih kažnjavane su mučenjem?

"Dat ću vam primjer. U logoru je bila jedna starica koja je prije uhićenja bila pastir. Odvedena je u logor jer je optužena da je telefonom razgovarala s nekim iz inozemstva. Ovo je žena koja ne samo da nije imala telefon, čak nije ni znala kako to koristiti. Na stranici grijeha koje su zatvorenici bili prisiljeni upisati, napisala je da poziv kojim su je optuživali nikada nije obavljen. Kao odgovor bila je odmah kažnjena. Vidjela sam je kad se vratila. Bila je prekrivena krvlju, nije imala nokte i koža joj je bila užarena."

Jednom prilikom kažnjena je i sama Sauytbay. "Jedne noći u logor je dovedeno oko 70 novih zatvorenika", sjeća se ona. "Jedna od njih bila je starija Kazahstanka koja nije ni imala vremena da se obuče. Uočila me kao Kazahstanku i zatražila moju pomoć. Molila me da je izvučem i zagrlila me. Nisam joj uzvratila zagrljaj, ali svejedno sam bila kažnjena. Dva dana su me tukli i lišili hrane."

Sauytbay kaže da je bila svjedokom medicinskih postupaka koji se provode na zatvorenicima bez ikakvog opravdanja. "Zatvorenicima će se dati tablete ili injekcije. Rečeno im je da se sprečavaju bolesti, ali medicinske sestre su mi tajno rekle da su tablete opasne i da ih ne smijem uzimati."

Što se dogodilo s onima koji su ih uzeli?

"Pilule su imale različite vrste djelovanja. Neki zatvorenici bili su kognitivno oslabljeni. Žene su prestale dobivati ​​mjesečnicu, a muškarci su postali sterilni. "(To je bila široko rasprostranjena glasina.)

S druge strane, kada su zatvorenici bili stvarno bolesni, nisu dobili medicinsku njegu koja im je bila potrebna. Sauytbay se sjeća jedne mlade žene, dijabetičarke, koja je prije uhićenja bila medicinska sestra. "Njezin dijabetes postajao je sve akutniji. Više nije bila dovoljno jaka da stoji. Nije ni mogla jesti. Ta žena nije dobila nikakvu pomoć ili liječenje. Bila je još jedna žena koja je prije uhićenja bila podvrgnuta operaciji mozga. Iako je imala recept za tablete, nije joj bilo dopušteno da ih uzima."

Sudbina žena u kampu bila je posebno teška, napominje Sauytbay: "Policajci su svakodnevno poveli lijepe djevojke sa sobom i nisu ih vraćali u sobe cijelu noć. Policija je imala neograničenu moć. Mogli su uzeti koga god žele. Bilo je i slučajeva grupnog silovanja. Prilikom jednog od predavanja, jedna od tih žrtava ušla je pola sata nakon početka lekcije. Policija joj je naredila da sjedne, ali ona to jednostavno nije mogla, pa su je odveli u crnu sobu na kaznu."

Suze teku niz lice Sauytbay kada priča najtežu priču iz svog vremena u kampu. "Jednog dana, policija nam je rekla da ćemo provjeriti je li naše preusmjeravanje uspjelo, jesmo li se razvijali pravilno. Izveli su 200 zatvorenika vani, muškaraca i žena i rekli jednoj od žena da prizna svoje grijehe. Stala je pred nama i izjavila da je bila loša osoba, ali sad kad je naučila kineski postala je bolja osoba. Kad je završila s govorom, policajci su joj naredili da legne i jednostavno su je silovali jedan za drugim, pred svima. Dok su je silovali, provjerili su kako mi reagiramo. Ljudi koji su okrenuli glavu ili zatvorili oči, i oni koji su izgledali ljuti ili šokirani, odvedeni su i nikad ih više nismo vidjeli. Bilo je užasno. Nikad neću zaboraviti osjećaj bespomoćnosti, nemogućnosti da joj pomognem. Nakon što se to dogodilo, noću mi je bilo teško spavati."

Svjedočenja drugih zatvorenih u kineskim logorima slična su kao i od Sauytbay: otmica sa crnom vrećom nad glavom, život u okovima i lijekovi koji uzrokuju pad kognitivnih sposobnosti i sterilnost. Prijave Sauytbay o seksualnim napadima nedavno su značajno ojačane izjavama ostalih bivših zatvorenika kampova u Xinjiangu, koje su u Londonu objavili The Washington Post i The Independent. 

Određeni broj žena izjavio je da su silovane, a druge su opisale prisilne pobačaje i prisilno stavljanje sredstava za kontracepciju.

Ruqiye Perhat, 30-godišnja Uyghurka je četiri godine držana u kampovima, a sada živi u Turskoj. Stražari su je više puta silovali i dva puta je zatrudnjela, a obje su trudnoće bile prisilno okončane. 

"Svaka žena ili muškarac mlađi od 35 godina su silovani i seksualno zlostavljani", rekla je.

Gulzira Auelkhan, žena od 40 godina koja je bila zatvorena u kampovima godinu i pol, rekla je da su stražari ulazili "i stavljali vreće na glave onih koje žele." 

Novinar Ben Mauk, koji je o Kini pisao za časopis The New York Times Magazine i druge, istraživao je logore u Xinjiangu i objavio članak u časopisu The Believer koji sadrži izjave bivših zatvorenika. Jedan je Zharkynbek Otan (32), koji je bio zadržan u kampu osam mjeseci. "U kampu su nam oduzeli odjeću", rekao je Otan. "Dali su nam uniformu u kampu i dali injekciju za koju su rekli da nas štiti od gripe i AIDS-a. Ne znam je li to istina, ali boljelo me nekoliko dana."

Otan je dodao da je od tada bio malaksao i sklon gubitku pamćenja. Logor u kojem se nalazio opisao je kao ogromnu zgradu okruženu ogradom, gdje su aktivnost pratile kamere koje su visile u svakom kutu: "Mogli biste biti kažnjeni zbog svega: previše ste jeli, predugo ste se zadržali na WC-u. Tukli bi nas. Vikali bi na nas. Tako smo uvijek držali glavu dolje."

31-godišnja žena, Shakhidyam Memanova, ovako je opisala kineski režim straha i terora u Xinjiangu: „Zaustavljali su automobile na svakom ćošku, pregledavali naše telefone, ulazili u naše domove kako bi prebrojili broj ljudi unutra …”.

Veo tajnosti

Velika većina manjina u Xinjiangu protivi se nasilju, ali su radikalni Ujguri ponekad uspjeli diktirati ton. 

„Kineska vlada koristila je te sukobe i terorističke napade da prikaže čitavo stanovništvo Xinjianga kao teroriste i da pokrene kampanju brisanja kulturnog identiteta stanovništva. Kinezi brišu manjinske kulture, kako s javne, tako i s privatne arene. Kriminaliziraju etnički identitet, brišu svaki trag islama i jezika manjina, uhićuju pjevače, pjesnike, pisce i javne ličnosti. Oni drže oko 10 posto manjinskih etničkih skupina u modernim gulazima".

Prema Fiskesjöu, Kinezi su u početku negirali te tvrdnje, ali kada su slike i dokumenti procurili na zapad, a satelitske snimke pokazale da se kampovi grade širom regije – Peking je revidirao svoju priču. Zvaničnici sada priznaju da je u tijeku pravna kampanja koja je usmjerena na borbu protiv radikalizma i siromaštva pomoću centara za preusmjeravanje u profesionalnim ustanovama.

"Kinezi tvrde da se radi o kampovima za prekvalifikaciju i da zatvorenici nisu prisilno tu što je potpuna laž", kaže Nimrod Baranovitch sa odjela za azijske studije Sveučilišta u Haifi. „Izravno i neizravno znam stotine ljudi koji su bili zatvoreni u kampovima i nemaju potrebu za prekvalifikacijom. Intelektualci, profesori, liječnici i pisci su nestali. Jedan od njih je Ablet Abdurishit Berqi, postdoktorski student koji je bio ovdje s nama u Haifi. Nadam se da je još živ."

Kupovanje tišine muslimanskih zemalja 

Baranovichu se čini upečatljivim to što muslimanske zemlje ignoriraju kinesko suzbijanje.

"Stvar je u tome što su mnoge muslimanske države uključene u projekt Puta svile [Pojas i inicijativa za puteve]. Po mom mišljenju, jedan od razloga za promociju tog projekta, čija ekonomska racionalnost nije uvijek jasna, jest olakšavanje uklanjanja ujgurskog problema. Kina je pomoću investicija i obećanja ogromnih budućih ulaganja kupila tišinu mnogih muslimanskih zemalja."

Na hitno pismo o Xinjiangu Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda ambasadora 22 zemlje odgovoreno je pismom podrške Kini od predstavnika 37 drugih država, uključujući Saudijsku Arabiju, Siriju, Kuvajt i Bahrein.

Jedan od čimbenika koji svijetu olakšava šutnju o događajima u Xinjiangu jest taj da je Kina učinkovito zatvorila ovu ogromnu regiju iza zavjese tajnosti, putem nadzora i špijunaže, cenzure na Internetu i društvenim mrežama, ograničenjem putovanja i zabranom kontakta stanovnika s rođacima i drugima u inozemstvu, zajedno s policijom, nadzorom i kontrolom u velikoj mjeri. 

"Djeca se uzimaju od roditelja, zatvorena su u koncentracijske logore i smještaju u kineska sirotišta", kaže on. "Žene u kampovima primaju inokulacije koje ih čine neplodnim. Kinezi ulaze u privatne domove i iskorjenjuju lokalnu kulturu. Rasprostranjena je kolektivna kazna."

Optužba za izdaju

Priča Sayragul Sauytbay dobila je iznenađujući zaokret u ožujku 2018., kada je bez prethodne najave obaviještena da je puštena. Opet joj je glava bila prekrivena crnom vrećom, opet je bila svezana i stavljena u vozilo, ali ovaj put je odvedena kući. U početku su naredbe bile jasne: trebala se vratiti na prijašnje mjesto ravnateljice pet predškolskih ustanova u svojoj matičnoj regiji Aksu, a poručeno joj je da ne kaže ni riječ o onome što je prošla. Međutim, svog trećeg dana posla, otpuštena je i opet dovedena na ispitivanje. Optužena je za izdaju i održavanje veze s ljudima u inozemstvu. Kazna za ljude poput nje, rekli su, je preusmjeravanje, odnosno logor u kojem bi bila zatvorena od jedne do tri godine.

Sauytbay je odlučila da se ne vraća u logor. Makar joj je pred kućom bila policija pobjegla je kroz prozor i uzela taksi do granice s Kazahstanom gdje je pronašla obitelj.

No, saga se tu nije završila. Odmah nakon njezinog emotivnog spajanja s obitelji, kazahstanske tajne službe uhitile su je i zatvorile devet mjeseci jer je ilegalno prešla granicu. Tri puta je podnijela zahtjev za azil, a tri puta je odbijena; suočila se s opasnošću da bude izručena Kini. No, nakon što su rođaci kontaktirali nekoliko medijskih kuća, intervenirali su međunarodni elementi i na kraju je dobila azil u Švedskoj.

"Nikada neću zaboraviti logor", kaže Sauytbay. "Ne mogu zaboraviti zatvorenike, očekujući da ću učiniti nešto za njih. Nevini su. Moram ispričati njihovu priču, pripovijedati o tami u kojoj se nalaze, o njihovoj patnji. Svijet mora naći rješenje kako bi moj narod mogao živjeti u miru. Demokratske vlade moraju učiniti sve što mogu kako bi Kina prestala raditi ono što radi u Xinjiangu."

Zamoljeno da odgovori na opis iskustva Sayragul Sauytbay, kinesko veleposlanstvo u Švedskoj napisalo je za Haaretz da je njezin opis "totalna laž i zlonamjerni napad protiv Kine." 

Veleposlanstvo ju je optužilo i za kreditnu prijevaru u Kini s neplaćenim dugovima [od] oko 400.000 RMB“ (približno 46.000 USD).

"Kina je bila pod ozbiljnom prijetnjom etničkog separatizma, vjerskog ekstremizma i nasilnog terorizma. Centri za strukovno obrazovanje i osposobljavanje uspostavljeni su u skladu sa zakonom za iskorjenjivanje ekstremizma i nisu logori. Kao rezultat toga, u Xinjiangu više nije bilo terorističkog incidenta tri godine. Rad stručnog obrazovanja i osposobljavanja u Xinjiangu osvojio je podršku svih etničkih grupa u Xinjiangu i pozitivne komentare mnogih zemalja širom svijeta", poručilo je veleposlanstvo.