Dario Šimić (PXL)

Sve je počelo 1999. Kao vrhunski sportaš još ranije sam pio zdravu vodu, shvaćajući kolika je njezina važnost za organizam. Budući da se 1998. godine flaširana voda nije bila toliko popularna u Hrvatskoj, pila se naime voda iz pipe, počeo sam razmišljati o zdravoj vodi i njenoj uporabi. Kako sam oduvijek bio nemiran duh, uvijek sam razmišljao što bih još mogao napraviti, kakvu novu vrijednost stvoriti, raditi nešto iz nule. Pogotovo su me zanimale proizvodnja i prerada.

Kada sam došao doma mami (koja je tada vodila dućan) s idejom da bih htio prodavati vodu, odgovorila mi je da “nisam normalan”. Pitala se tko bi kupovao vodu. U međuvremenu sam upoznao Marijana Radića, koji je u tom fahu radio u jednoj od najvećih američkih kompanija, i on me savjetovao da krenem u galonski biznis, znači pakiranje vode od 20 litara, za tvrtke i domaćinsku uporabu. Objasnio mi je da je to vani jako popularno, da je voda na taj način puno jeftinija, dostupnija, ali da bih time izbjegao i konkurenciju – znači domaće gigante, Jamnicu, Studenu i tako dalje. Ovako bih imao svoju nišu.

Uvijek razmišljam zašto nešto napraviti, koji su plusevi, koji minusi…. Ova mi se ideja svidjela, no u to vrijeme sam još uvijek igrao nogomet i nekako mi se vuijek događalo da mi netko daje protuargument ‘zašto nešto NE napraviti’. Čini mi se da Hrvati tako općenito razmišljaju. Sljedeće što se dogodilo jest da sam kupio strojeve, ali nisam imao menadžment. Svi su me upozoravali da ne ulazim u taj biznis. Čak su me uvjeravali da napravim nekakvu ‘visibility’ studiju, koja je ‘98. godine pokazala da bi posao s water coolerima od 20 litara u Hrvatskoj bio katastrofa.

Budući da sam strojeve već kupio, smjestio sam ih u bescarinsku zonu, i tako su stajali dvije godine. A sve zato što nisam imao menadžment. No, ideja me i dalje kopkala, mislio sam da je dobra i biznis je krenuo 2002. godine. Ispostavilo se da je ’visibility' studija govorila poptuno krivo i da taj biznis ima potencijal. Naravno, ima i svojih mana, ali s dobrom proizvodnjom, pravom tehnologijom i smanjenim troškovima uvijek se može biti konkurentan. Dokaz za to je i činjenica da bez obzira na krizu naša tvrtka dobro posluje.

Predsjednik sam udruge Nogometni sindikat i moram ukazati na jedan jako veliki problem – a to je da nogometaši vrlo rano odlaze iz škole i nemaju vremena za školovanje. Tako je bilo i u mom slučaju. Veliki problem nogometaša je da imaju kapital, ali nemaju znanje. Mi do tridesete godine igramo nogomet, a do tada se drugi ljudi školuju i stječu znanje. Zatim u tridesetima dolazimo na tržište bez znanja i prakse, tako da je jednom nogometašu jako teško ući u realan biznis. Ja sad ulazim na ta vrata sa sviješću da moram puno učiti da bih se približio onima koji to već godinama rade. Želja mi je stoga pomoći nogometašima u doškolovanju kako bi novac koji su zaradili mogli pretvoriti u unosan biznis. Pred potpisivanjem smo stoga ugovora sa sveučilištem Aspira, gdje bismo eventualno omogućili nogometašima da se što bolje školuju.

Dokaz da bi i meni školovanje dobro došlo dokazuju moje početničke greške – kupio sam strojeve prije nego sam pronašao menadžment.

Posao je dakle krenuo, u međuvremenu sam našao menadžment, mama se uključila u biznis, no brat i ja u to vrijeme smo igrali nogomet u Italiji, pa mi je teško padalo promatrati razvoj biznisa s distance. S povratkom brata Josipa u Hrvatsku prije tri godine, Aquaviva je postala prepoznatljiv brend, napravili smo iskorak prema naprijed, počeli smo se razvijati onako kako se jedna mlada tvrtka i treba razvijati.

Ja sam svoj kapital, za razliku od nekih, imao – i to mi nije bio problem. U nogometu sam ‘doktorirao’, ali nogomet i biznis u savim različite stvari, morao sam proći školu, platiti ju i krenuti od nule. Što se tiče ulaganja početnog kapitala, ne volim govoriti o ciframa, mogu samo reći da je riječ o jako skupoj tehnologiji.

Kako je distribuciju galona jako teško organizirati, a željeli smo se približiti domaćinstvima i dalje razvijati biznis, otvorili smo Viva's barove, po kojima smo jedinstveni u svijetu. Ti barovi funkcioniraju kao kvartovski lokali, u kojima naši kupci mogu nabaviti galon vode po diskontnoj cijeni. Imamo 15 barova, jedan u Splitu i ostale u Zagrebu. Otvoreni su od 7 do 23 sata i funkcioniraju kao kvartovski lokali u koje možete doći popiti kavu, pivo, pročitati novine… I usput po diskontnoj cijeni od konobara kupiti svoj galon vode, koji u Viva's baru košta 33 kune. Moram priznati da ljudi obožavaju svoje aparate s obzirom da na njima imaju instant toplu vodu, hladnu vodu, ekološki su prihvatljivi, ambalaža je nepovratna…

Kupcima aparate dajemo besplatno na prvu uporabu, a nakon što ih jednom probaju jednostavno ih moraju imati. Omjer domaćinstava i kućanstava koji kupuju galone vode danas je 40:60.

Uz vodu, zajedno s matuljskom pržionicom kave Nikole Žiganta, ubrzo smo počeli razvijati i novi brend, Vivascaffe espresso kavu. Taj nam se biznis dogodio jer sam uvidio da tu ima prostora, s obzirom da se nitko tom espressu nije posvetio u ‘stopostotnom’ omjeru. Okupio sam tim stručnjaka koji su imali iskustva u distribuciji i prodaji, a to su bili Nikola Žiganti i njegovi ljudi. Zajedno s tom ekipom pokušavamo podići svijest Hrvata o espresso kavi u Hrvatskoj. Glavna nam je misija naučiti konobare ispravnom načinu pripremanja espressa. Zato smo otvorili Vivascaffe akademiju kave koju vodi Domagoj Trusić, a gdje naši kandidati u dva dana mogu naučiti kako praktično pripremiti espresso kavu. Kroz tu je školu prošlo već 200 polaznika. Želimo da, gdje god se nađu Vivascaffe i drugi brend, Porto, dobijemo što ujednačeniju kavu, tako da ljudi znaju što ih čeka kada naruče. Želimo kvalitetu hrvatske espresso kave podići na razinu koja postoji u Italiji. Ove godine popeli smo se na peto mjesto u distribuciji espresso kave u Hrvatskoj.

Neću reći da mi ime nije puno pomoglo u biznisu. Puno mi je lakše razgovarati s ljudima, puno lakše dobijem priliku. Ali poslije toga zaista želimo da se sve zasniva na proizvodu, na kvalitenoj usluzi, a ne da sve ostane na imenu. Presretan sam s ekipom s kojom radim, trenutno imamo oko 150 zaposlenih. Smatram da u Hrvatskoj ima jako puno kvalitetnih ljudi i da se puno toga može učiniti. Treba im samo mali poticaj, da se uloži u mlade ljude s idejom, a ne da novac odlazi na neke projekte za koje ni začetnici tih projekata ne znaju u što ga uložiti. Treba misliti i na neke druge stvari, mi se ovdje zadužujemo sa 7, 8 posto kamata, Talijani se zadužuju s dva posto kamata. Mi tu ne možemo biti konkurentni. Treba nam lakša dostupnost kapitalu.

Što se tiče širenja izvan granica Hrvatske, voda nije proizvod koji bi se mogao izvoziti, više je to kava. Ali najprije želimo napraviti dobru bazu, odraditi najprije u svom dvorištu dobar posao. Ali s obzirom na način na koji smo dosad radili, s pravom se možemo nadati da možemo biti konkurentni u svijetu. No, to je proces u koji ne bismo željeli ulaziti prebrzo, ipak smo mlada firma. Plan nam je razviti se u Hrvatskoj, pa onda ići na regiju. U regiji ćemo možda tražiti nekog partnera za dokapitalizaciju jer za širenje treba dosta novaca.

Nedavno smo postali generalni zastupnik Bizz'upa, njemačkog osvježavajućeg pića koje je, prema reakcijama koje smo dobili s tržišta, jako dobro prihvaćeno. Razvijati novi proizvod je jako teško, no uz Aquavivu krećemo i u lansiranje novog proizvoda – stopostotnog prirodnog soka od jabuke. Vraćamo se prirodi, prešanju i pasteriziranju, tako da ćemo ljudima servirati čisto voće na stol.