Nekoliko mjeseci nakon što je na Londonskom sajmu knjiga dobio nagradu za najboljeg međunarodnog nakladnika, Seid Serdarević nastavlja istim ritmom. Programski je direktor skorašnjeg Festivala svjetske književnosti, a njegova Fraktura upravo je izdala četvrti nastavak serijala Milleium.  

Kakav vam je život nakon dobivanja nagrade?
Sada radimo možda i više, sami smo sebi dodatno podigli ljestvicu. Nagrada je bila samo potvrda da je netko iz inozemstva vidio da radimo kvalitetno i imamo ideja. Unatoč tome, pitanje je može li naša izdavačka kuća sa 15 zaposlenih na ovom tržištu ostvariti prodaju knjiga od koje ćemo pristojno živjeti.  

Izdali ste trilogiju Millennium Siega Larsona, a ovaj tjedan na tržište je izašla i knjiga Što nas ubije, nastavak koji je nakon Larsonove smrti napisao David Lagercrantz? 
Taj je roman izvrsno napisan, nije to samo izrabljivanje franšize: autor, David Lagercrantz pomno je izabran, on je prethodno napisao i knjigu Ja sam Zlatan, biografiju Zlatana Ibrahimovića. Lagercrantz je Larsonove junake prilagodio svom načinu pisanja i odveo ih na drugu razinu, u naše suvremene probleme. 

Koliko ste knjiga iz serije Millennium dosad prodali?
Oko 100.000 primjeraka. Zato smo kod četvrte knjige išli s visokom nakladom od 8000 primjeraka. Larson je najveća nakladnička priča posljednjih godina koja se događa u svijetu, prodano je više od 76 milijuna knjiga iz njegove trilogije i drago mi je što smo ga među prvima prepoznali i kupili izdavačka prava. Uoči četvrtog nastavka na kioske smo opet izbacili prva tri, dosta dobro su se prodavali preko ljeta, a novi nastavak smo solidno prodavali i u pretplati. Cijeloj knjižarskoj industriji potrebne su takve dobre knjige koje stvaraju interes javnosti. 

Situacija na tržištu nije dobra: Algoritam je ušao u predstečajnu nagodbu zbog duga od 30 mil. kn, a loše posluje i zajednička trgovačka mreža PMA (Profil, Mozaik, Algoritam)? 
Žao mi je zbog situacije u Algoritmu, to je velik nakladnik koji je objavio niz važnih knjiga i zapošljava puno ljudi. Jednostavno im se poklopilo nekoliko loših stvari. Dugovi se lako mogu stvoriti, dovoljna su dva ili tri loša poteza da se to dogodi. Naklade u Hrvatskoj nisu dovoljne da vam pokriju troškove proizvodnje knjige, godišnje bi se moralo pojaviti stotinu naslova koji će se prodali u tri, pet ili deset tisuća primjeraka. Takvi bi bestseleri donijeli novac u sistem, oni vam dopuštaju i to da možete riskirati i napraviti pogrešku u poslu, a bez te mogućnosti ćete stagnirati. Kada govorimo o knjižarskoj mreži, bitno je ne samo koliko knjižara imamo nego i gdje su i kakve su. Knjižare moraju voditi ljudi koji su motivirani i znaju prodavati knjige. Našli smo se na vrlo sličnim pozicijama kao početkom 90-ih, kad se počeo raspadati lanac knjižara Mladost. I tada su knjižare bile prazne od novih knjiga. Danas je ukupna produkcija pala na minimum, naš je sektor u vrlo dubokoj krizi.  

Koliko država pomaže nakladnicima?
Ne može novac za knjige dolaziti samo iz Ministarstva kulture, niti mu je to funkcija. Država nigdje nije spasila nakladništvo, njezina je pomoć  potrebna samo zato da se mogu lakše objaviti neka djela koja nemaju komercijalnog efekta.

Nakon vala otvaranja novih knjižara, opet svjedočimo njihovom zatvaranju, u središtu Zagrebu, npr., VBZ je zatvorio svoju knjižaru Fadil Hadžić?
Da bi se grad zvao gradom, mora u centru imati i knjižare, a mi tu imamo problem u shvaćanju vlasništva. Kod nas je kapitalizam nakaradno shvaćen, nije se shvatilo da je knjižara mjesto na kojem se prodaju sve knjige, a ne samo knjige određenih nakladnika ili da su oni na istaknutijim pozicijama. Normalno je da knjižara propadne, ali kod nas se to događa radikalno i vrlo brzo. Nedostaje i potpora samih gradova, jer privatnim vlasnicima prostora mora se objasniti da ne mogu baš uvijek iznajmiti svoj privatni prostor kome god žele. Privatno vlasništvo nije nešto što vam dopušta da s njime radite što hoćete, bilo da je riječ o poljoprivrednom zemljištu, stanovima ili poslovnim prostorima. U svim hrvatskim gradovima abnormalan je broj zatvorenih dućana zato što neki privatni vlasnik očekuje da od najma jednog dućana dobro žive i on i njegova obitelj, a tu knjižari gube bitku jer ne mogu platiti koliko i vlasnici kafića. 

Prije se govorilo da se knjige više ne prodaju jer su preskupe. Sada su pojeftinile, no i dalje se slabo prodaju?  
Istina je da su knjige jeftinije nego ikada, prodaju se posvuda, na kioscima, no to i dalje nisu velike količine. Pitanje je imaju li ljudi novaca da kupuju knjige te koliko knjiga gubi u odnosu na druge medije. Knjiga se u Hrvatskoj nalazi u sličnom položaju kao i novine. U svijetu nije tako, tamo se ljudi stalno vraćaju knjizi i čitaju, a kod nas je ta industrija u dubokoj krizi. Jedan od uzroka te krize je u našem obrazovnom sustavu koji ne potiče čitanje, dakle, to je djeci tlaka, a ne radost. Sada osjećamo posljedice urušavanja našeg obrazovnog sustava, što se lijepo vidi i u statusu zagrebačkog Sveučilišta, koje nije ni među prvih 500 na svijetu. Imamo više ljudi sa završenim fakultetom nego ikada ranije, a pitanje je što ti fakulteti danas znače. Totalni regres u mnogo područja u našem društvu lijepo se vidi baš u tako osjetljivom segmentu kao što je knjiga. Želimo biti društvo znanja samo na riječima, a postajemo društvo konobara i spremačica u hotelima. Štoviše, jako smo ponosni što nam turizam čini 20-ak posto BDP-a. Kod nas se uz malo truda želi dobiti jako mnogo. Do svega se želi doći lako, prečacem, a čitanje zahtijeva vrijeme i posvećenost i tjera te da misliš.  

Aktivni ste u Knjižnom bloku, cehovskoj udruzi srednjih i malih nakladnika i nezavisnih knjižara?
To je inicijativa za uređenje tržišta knjiga. Napravili smo neke pomake, skeniramo stanje u branši, a rezultat je i Nacionalna strategija poticanja čitanja. Nemamo institucionalnu podršku, u Knjižnom bloku su predstavnici nekoliko nakladničkih kuća koje se gombaju s problemima preživljavanja, pa se ne stignemo posvetiti tim zajedničkim naporima onoliko koliko bi trebalo.