Mi smo ekonomija propuštenih prilika, izjavio je ovih dana predsjednik uprave Janafa Dragan Kovačević, upirući na nedovoljno gospodarsko iskorištavanje nacionalnih prirodnih i kulturnih predispozicija, prije svega kroz turizam. Istina je, političke elite razbacuju se svake sezone ciframa koje ćemo ubrati u turizmu, miješajući pritom prihode i zaradu. Ako je istina da će ove godine turisti u Hrvatskoj potrošiti 8 milijardi eura, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko od tog iznosa stvarno ostaje u Hrvatskoj, a koliko se toga koristi za financiranje tuđih ekonomija kroz – da se zadržimo na turizmu – uvoz hrane, namještaja, motornih vozila i ostalih dobara. Takva računica zasad ne postoji.

Ali to nije ni važno dok god je sustav postavljen tako da omogućuje ljudima zaradu kroz unosnu rentu bez prevelike muke. Proteklih godina mali iznajmljivači doživjeli su pravi procvat, a zimmer frei koncept uzima sve više maha po dalmatinskim gradovima poput Zadra, Splita i Dubrovnika. Taj uzlet privatnog smještaja nije posljedica naglog porasta broja stranih turista već poreznog sustava kojim se stimulira iznajmljivanje stanova i soba. I to vlastitih nekretnina u kojima ti isti iznajmljivači izvan sezone žive. Takvi iznajmljivači ne plaćaju PDV već samo paušalni iznos poreza na dohodat (300 kn po ležaju), nisu čak niti obvezni imati fiskalne blagajne. S pravom se pitaju veliki hotelijeri, koji su uložili stotine milijuna eura u svoje kapacitete, zašto država stimulira male iznajmljivače. Svakome, pogotovo u ova krizna vremena, dobro dođe dodatna zarada, popunjavanje kućnog budžeta bez prevelikog truda. Međutim, postavlja se pitanje zašto država to potiče odričući se vlastitih prihoda u budžetu. OK za iznajmljivače koji su sagradili kuću s apartmanima i sobama za iznajmljivanje te svake godine u njih investiraju kako bi zadržali kvalitetu i cijenu na tržištu. Ali što je s objektima koji nemaju komercijalnu namjenu a na njima se zarađuje renta? Stvar je prilično jasna.

Zimmer frei vladajućim elitama ustvari služi kao moneta za potkusurivanje raznih socijalnih skupina. Pojednostavljeno, u situaciji nedovoljnog ekonomskog rasta, nedostatka radnih mjesta i sveopće ekonomske apatije, turizam je platforma za osiguranje socijalnog mira. Možda Dalmatinci i Primorci nemaju neku gospodarsku perspektivu, ali imaju unosnu rentu zbog koje nemaju potrebe ni raditi pa uvoze radnu snagu iz istočnih dijelova države, a ovi pak na toj istoj renti zarade koju plaću više i tako lakše prezime