Konverzija kredita u francima za 55.000 građana. Otpis glavnice. Upola manje rate. Veće socijalne naknade.

Vaučeri za struju za 150.000 građana. Povećanje plaća po osnovi staža. Jubilarne nagrade za službenike. Gledajući popis poteza koji se planiraju do kraja mandata Vlade Zorana Milanovića, prvo što čovjeku padne na pamet je zašto Hrvatska nije krajnja destinacija stotina tisuća izbjeglica u pohodu na Europu? Ovo što se radi u Hrvatskoj izgleda kao krunski dokaz da smo obećana zemlja u kojoj teku med i mlijeko, a Harry Potter sa svojim čarobnim štapićem može se sakriti ispred proračunske magije ministra financija Borisa Lalovca.

Darovi iz proračuna u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše i neodlučni se birači mogu pitati je li im tu i kraj. S popriličnom sigurnosti može se očekivati da će se već idući tjedan netko u Banskim dvorima sjetiti dijela populacije koje je zaobišlo predizborno darivanje i 'ispraviti' tu nepravdu. Hoće li to biti umirovljenici? Možda srpska nacionalna manjina? Ili talijanska? I dijaspora je tu, tako blizu, a tako daleko od aktualne Vlade? Što je s braniteljima, njihovim potomcima i obiteljima? A gdje su poljoprivrednici?

Adut – nepopularne banke
Možda Vlada jače zaigra na tako popularnu kartu nepopularnosti banaka. Pa uz dužnike u švicarskim francima, odluči nagraditi i one koji vraćaju i eurske kredite? Takvih je, hvala Svevišnjem, puno više od samo 55.000 'frankaša'. Onda bi ta vojska, do groba zahvalnih birača, preko noći zaboravila Plan 21 i sva obećanja na kojima dobila izbore kad više ni najveći fanovi HDZ-a nisu mogli zatvoriti oči pred razmjerima grabeža koji se događao u državi. U tim gabaritima razmišlja, čini se, premijer Milanović i njegova svita uz pomoć PR-ovaca za kojima je posegnuo s onu stranu oceana. Zato je valjda premijer stisnuo zube i spustio se među 'obični' narod, obilazi, druži se, ide na utakmice… Sve je podređeno isključivo osiguranju još jednog mandata u naredne četiri godine. 

Dug bez kontrole
Ono s čim računa svaki domaći političar je adut kratkotrajnog pamćenja hrvatskih birača. Za ostale, tu je proračun. No, ono što rijetke muči, uglavnom dosadne ekonomiste i ponekog novinara, a političari u sigurno ne, je a tko će to platiti? Predizborna utrka je svaki puta pravljenje računa bez krčmara. Tko će platiti više naknade i beneficije iz javne blagajne koja krpa kraj s krajem? Javni dug, mjeren kao dug opće države, krajem svibnja dosegnuo je 285,3 milijardi kuna. To je 86,5 posto procijenjenog BDP-a za ovu godinu.

Iako brojke na mjesečnoj razini ilustriraju da je drugi mjesec zaredom zabilježen nominalni pad javnog duga na godišnjoj razini javni dug je veći za gotovo 14 milijardi kuna. Nota bene: brojke su to za daleki svibanj koji ne uključuju srpanjsko izdanje najnovije desetogodišnje obveznice od šest milijardi kuna za kojom je potražnja domaćih ulagača debelo nadmašila ponudu, a kako i ne bi kad se država obvezala platiti 4,5 posto prinosa na te milijarde… Već i vrapci na grani znaju da je javni dug u porastu, a njegovo nekontrolirano divljanje stalno ističu strane rejting agencije. Dug i deficit proračuna dva su ključna faktora rizika države za strane investitore koji nam posuđuju novac, a čija se upozorenja kontinuirano zanemaruju s logikom 'nekako će se riješiti'.

Opčinjeni birači
Premda je očekivano toleriranje određene doze nonšalantnosti predizbornih obećanja (ipak su svi političari po tom pitanju isti na kugli zemaljskoj), kupovanje birača je u Hrvatskoj izgubilo svaku mjeru. Tako je pod normalno da se udar na banke od šest (ili novije bliže osam) milijardi kuna uzme – zdravo za gotovo. Nitko ne pita kako će banke tome prilagoditi poslovnu politiku?

Cijene i dostupnost kredita za građane? Državu? Visinu naknada i provizija? Tko će umjesto njih uplatiti milijarde kuna poreza na dobit u proračun? S čime će se financirati tako uvijek gladna država nakon što jednim potezom izbriše trogodišnju dobit banaka? Koji će to ministar financija uskoro dobiti jedan posto kamate na 30 milijardi kuna trezorskih zapisa? Ono što bi se darovima opčinjeni birači trebali zapitati jest tko će platiti cijenu neodgovornosti pojedinaca u besramnoj utrci za političke fotelje?