Utihnula je višetjedna buka oko mandarina, izazvana ruskim embargom i zabranom uvoza hrane iz članica Europske unije. Putinova je odluka dovela do usijanja problematiku voćara iz doline Neretve. Bučno su danima sijali nezadovoljstvo i zbog mnoštva formulara obveznih za potvrdu transparentnosti doniranja mandarina u dobrotvorne svrhe. Žestokim tonovima obrušili su se i na resornog ministra Tihomira Jakovinu i njegove suradnike što nisu pružili punu logistiku u projektu doniranja mandarina. Zbog toga su ostali bez 3,97 kuna odštete koju je iz zajedničke blagajne nudila europska birokracija za svaki kilogram mandarina darovanih Crvenom križu, Merhametu, bolnicama, učeničkim domovima, socijalnim ustanovama…

Više od 20 mil. kn vraćaju EU

Sami, kažu, nisu ni znali ni mogli pronaći ugrožene skupine?! I umjesto da Neretljani ovih dana troše novac namijenjen ublažavanju posljedica ruskog embarga, Hrvatska će u europsku blagajnu opet vratiti više od 20 milijuna kuna jer u donacijama nije završila kvota od 7900 tona mandarina nego tek 18 posto od te količine.

Upravo je ovogodišnja kalvarija s mandarinama i navodno povijesno nezapamćenim urodom, procijenjenim na 80 tisuća tona, razotkrila svu nepripremljenost hrvatske poljoprivrede za tržišnu utakmicu, u kojoj više nema podilaženja i politikantske sućuti, nego isključivo konkurentnost ruši sve barijere i trasira put do kupca.

Od 2004. država je novcem poreznih obveznika po otkupljenom kilogramu mandarina davala subvenciju od pola kune, trajalo je to do srpnja 2013. Ulaskom u EU ta je praksa ukinuta. Nije se baš u dugom pretpristupnom razdoblju resorno ministarstvo trsilo poučiti ne samo proizvođače mandarina nego i sva ostala poljoprivredna gospodarstva na kakvu vjetrometinu zajedničkog europskog tržišta ulaze. A nisu se odviše umorili ni sami poljoprivrednici istražujući s kojim modelom i kakvom inicijativom mogu osigurati kvalitetnu budućnost.

Mandarine proizvodi više od 2000 gospodarstava i gotovo svi na tržištu nastupaju kao solisti. Ništa neobično, to je pravilo na razini ukupne poljoprivrede.

Uljuljani u komociju

Višegodišnja odlična cijena mandarine, koja je i domaćim kupcima i za izvoz mahom nuđena u rinfuzi, nesortirana u neatraktivnim drvenim sanducima, sve je uljuljala u komociju. Nije se proteklih godina ni razmišljalo, a kamo li dogovaralo, o udruživanju, zajedničkom investiranju u strojeve za pakiranje mandarina u mrežice, možda i celofan, što traže zahtjevni zapadni kupci. Da se ulaganja u preradu i ne spominju.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Marketing sutrašnjice

PANEL – Mediji i marketing: „Brojke više ne znače ništa ako publika ne vjeruje“

Kapital je u Hrvatskoj skup, znano je to svima. No, bilo je opcija kroz europske pretpristupne fondove SAPARD i IPARD, iz kojih su milijuni neutrošenih eura vraćeni u Bruxelles. Kod voćara je nedostajalo inicijative i volje za rizik, dok je resorno ministarstvo s kriterijima, kakve nisu primjenjivale ostale tranzicijske članice EU, lomilo volju za moguće investicijske pustolovine.   

Zašto u dolini Neretve uz plantaže mandarina nema i malih pogona u kojima bi se proizvodili sokovi, marmelade, kandirane i ostale delicije čija je lista duga? Na izravan upit čuje se samo šutnja.

Umjesto udruživanja i investiranja u novu dodanu vrijednost koja bi, ako ne odmah, onda svakako za dvije-tri godine, donijela profit, Neretljani su proteklih dana ignorirali tu vlastitu odluku. Gromoglasno su uzvikivali kako su zbog Europske komisije i Vladimira Putina izgubili tržište na koje su izvozili i polovicu uroda, u prosjeku 25 tisuća tona. A te su tvrdnje daleko od istine. Konkretno, za 2012. godinu, za koju kažu da su u Rusiju prodali čak 40 posto cjelogodišnjeg uroda, službeni podaci otkrivaju da su Rusima od ukupno 36 tisuća tona izvoza prodali tek 9766 tona. Tijekom 2013. godine na ruskom tržištu završilo je tek nešto malo više od tri tisuće tona mandarina.

Uostalom, kvota od 7900 tona za koju je dobivena odšteta od EK prosjek je trogodišnjeg izvoza u koji nije uvršten podatak iz 2013. 

Jesu li mandarinari iz ovogodišnjeg gorkog iskustva konačno izvukli pouku da je udruživanje i investiranje u novu dodanu vrijednost model održive budućnosti te kvalitetan odgovor za dugoročno suočavanje s bahatim otkupljivačima i trgovcima? Neki među njima uvjeravaju me da bi takav rasplet doista mogao biti moguć.

Tišinu iz pravca pitomih neretvanskih plantaža rado bih iščitala upravo u takvim, optimističnim tonovima, koji će već dogodine u dolini Neretve donijeti nove investicije u preradi i nova radna mjesta. A ona neće biti samo sezonski berači mandarina.