Ova je godina potvrdila da su protekle tri za hrvatski turizam umjesto izuzetno dobre, zapravo bile izuzetak, koji se dogodio zbog nesretnih okolnosti kod konkurenata. U 2019. se vraćamo starim problemima koji su samo dodatno eskalirali, sezonalnosti, betonizaciji i apartmanizaciji, nedostatku sadržaja koji se svode na sunce i more, lošim restoranima, "izrađivanju" turista, slaboj infrastrukturi, slaboj vrijednosti za novac. 

Srpanjska rupa
S ozbiljnijim oporavkom konkurenata, prije svega Turske ali i afričkih destinacija, vratila se i srpanjska rupa, koja se nadovezala na svibanjsku, a još je preostalo malo dana u kojima se to financijski može dobro nadoknaditi. Srpanj i kolovoz, naime, i dalje su mjeseci u kojima se zbog veće potražnje u Hrvatskoj i na cijelom Mediteranu mogu postići znatno više cijene nego li već u lipnju i rujnu, ma koliko oni dobro bili popunjeni.

Mnogo je razloga za stagnaciju ili minuse u srpnju, od rasporeda praznika do školskog raspusta u Njemačkoj, pa sve do povratka konkurenata na tržište s puno nižim cijenama od onih u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da je i dalje velika razlika u performansama među segmentima smještaja, a najveći dio komercijalnog kopnenog prometa čine obiteljski smještaj, hoteli i kampovi.  U hotelima se nije puno promijenilo od lani, a iako su još sredinom lipnja imali slabiji buking za špicu sezone, uspjeli su u prosjeku izvući blagi plus od oko 1,5 posto u prvih sedam mjeseci.

Njihova dosadašnja prosječna popunjenost od 37 posto u prvih sedam mjeseci bila bi jača uz dulju sezonu, do čega još nisu došle mnoga hrvatska odredišta, a uz oko 92 posto zauzeća u srpnju taj je segment prošao bez većih iznenađenja u špici sezone, doduše zasad je teško reći uz kakvu cijenu. Nakon fijaska u kišnom svibnju, kampovi su na iznenađenje podbacili i u sedmom mjesecu, što je znak da se što prije treba aktivirati novi Zakon o turističkom zemljištu koji će kampovima omogućiti investicije za kojima žude. 

Apartmani podbacili
Kako se i očekivalo, obiteljski smještaj ovog ljeta dao je sam sebi pljusku. Na skoro 33 tisuće kreveta više nego u lanjskom razdoblju, apartmani su ove godine u srpnju imali 2,5 posto manje noćenja nego lani, uz prosječnu popunjenost od 72 posto samo u srpnju. Ako usporedimo broj noćenja s brojem registriranih kreveta, popunjenost privatnog smještaja čak i u Splitu, koji se ovog srpnja može pohvaliti plusevima, dosegnula je tek 60 posto.

U Zagrebu koji također u prvih sedam mjeseci ima plus u turističkom prometu njihova je popunjenost tek 31 posto, Zadar s rastom dolazaka od skoro deset posto u ovoj godini ima prosječnu popunjenost apartmana od 54 posto. Kako se apartmani otvaraju u najvećoj mjeri tek ljeti, na godišnjoj razni te su brojke porazne, pa se usporedbom broja kreveta i noćenja može doći do prosječnog zauzeća od tek 15 posto u prvih sedam mjeseci.

Teško je vjerovati da se nekom isplati taj biznis. Iako se suštinski brojke ne bi mnogo razlikovale, moramo napomenuti da smo popunjenost izračunali na temelju broja službeno registriranih turističkih ležajeva, među kojima su i oni koji nisu aktivni, no podaci o broju aktivnih kreveta trenutno nisu dostupni u Hrvatskoj. 

Učiti od brojki
Na terenu se može čuti da su kvalitetni apartmani popunjeni i bolje nego lani, što je logično kad se zna da turisti sve više paze na vrijednost za novac, a današnje tehnologije im omogućuju da se dobro pripreme za kvalitetu koju očekuju. Istodobno, na krilima proteklih godina kad su zbog veće potražnje, a i uz manju konkurenciju u tom segmentu mogli nabijati cijene, mnogi vlasnici apartmana ovog ljeta su preskupi u odnosu na ono što nude.

Priča se i da buja smještaj na crno koji krade turiste i nigdje ih ne broji, što je pak teško kotrolirati a kamo li registrirati. Što sada s tim svim brojkama? One postoje da bi svatko u svom dvorištu vidio nedostatke i prednosti i u skladu s tim krenuo u neke akcije. Na državi je da razmotri treba li mijenjati poreznu politiku, politiku poticaja investiranja, marketinške aktivnosti. Paušal iznajmljivačima i dalje je smiješan, nemamo poreza na nekretnine, ne ulažemo u druge gospodarske aktivnosti koje bi nas učinile manje ovisnima o turizmu do te razine da nam prijeti nizozemska bolest i bolest plaža.

Turizam strukturno ne mijenjamo ne bismo li ga učinili isplativijim, održivijim. Lokalne vlasti puštaju da se turizam razvija stihijski, do razine prekomjernog rasta i izgradnje koji ugrožavaju lokalno stanovništvo i kvalitetu života, dozvole za gradnju i betonizaciju dijele se bez razmišljanja, zatrpavaju plaže, gomila smeće. Kad pada kiša i dalje je dosadno. Srećom, iz kombinacije razloga, investitori nas vole više nego ikad. Sprema nam se nova strategija turizma.

Rasteretili smo (opet) ugostitelje snižavanjem stope PDV-a na restoransku ponudu i a la carte u hotelima. Na raspolaganjuu su nam brojni jeftini alati za još bolju promociju proizvoda koji su na tržištu, a nisu dovoljno vidljivi. Bez obzira na to kako završi kolovoz i ostatak godine, imamo sada i ove brojke da nas opamete za dalje. Dakako, ako ih želimo vidjeti.