Rad ugostitelja se politizira u srcu turističe sezone, izjavio je jučer Tonči Glavina potpredsjednik Hrvatske interesne udruge ugostitelja te nadodao “radimo boje i uređenije nego ikada. Kako smo onda državni neprijatelj broj jedan?”.

Komentar je to ne toliko činjenice da trenutno Jadranom krstari 500 jurišnika Porezne uprave i nadzire utaje poreza, koliko medijske pozornosti koju je ministar financija Boris Lalovac dobio zahvaljujući tom potezu. Što ukazuje na to da ugostitelji ne osporavaju porezni nadzor i kažnjavanje onih koji ne plaćaju svoje obveze prema državi, ali da ih izrazito smeta slika koja se o njim stvara u javnosti. I to s pravom.

Gledajući pažnju koju vrijedni poreznici dobivaju u glavnim izvještajnim emisijama na televiziji, kao i u tiskovinama, stječe se dojam kako je napokon došlo vrijeme da se otkloni jedini problem koji državna blagajna ima, i nakon toga sve će biti ružičasto.

Fanatičnog pristupa ove akcije nisu pošteđeni čak ni turisti koji su, eto, dobili priliku sudjelovati u nagradnoj igri, ako vrijedno skupljaju račune i naravno ako prijavljuju neplatiše poreza.

Safari na ugostitelje

Ljudi koji su iz europskih, pa i puno daljih azijskih i inih destinacija doputovali u “malu zemlju za veliki odmor” tako imaju priliku i na jedinstven antropološki način sudjelovati u proučavanju borbe vlasti s dobrom starom južnjačkom navikom neplaćanja poreza – i pritom osvojiti ljetovanje za iduću godinu kako bi se i sami za 365 dana uvjerili koliko su se stvari promijenile.

U akciju još jedino nije uključena Hrvatska turistička zajednica jer nije na vrijeme o njoj informirana, pa eto toga u reklamnim brošurama nema – safari na rijetku divljač, ugostitelje utajivače poreza – tako svaki turist dobiva kao bonus uz već plaćeni aranžman.

Naravno, svi će reći kako neplatiše poreza treba kažnjavati, kako se svugdje porez mora plaćati, kako je u Sjedinjenim Američkim Državama bolje krasti nego ne plaćati porez itd.

Sve to stoji, sve je to istina i sa svim time se ugostitelji, točnije velika veća njih slaže. Oni samo ne žele biti jedini u koje se upire prstom, a i ne moraju jer barem u Hrvatskoj utajivača, neplatiša i sličnih nikada nije nedostajalo.

Međutim, u hrvatskom slučaju u pitanju nije borba s utajom poreza već način na koji se ona provodi. Poreznici bi trebali biti ljudi koji rade u tišini, koje nemaju svoj “reality show” – nagrada bi trebala biti dobro obavljen posao, a ne medijska pažnja.

I to je, budimo iskreni, tako, ali samo kada nije izborno vrijeme. Tada se pravila mijenjaju. Tada je medijska pažnja više vrijedna od visine naplaćenog poreza.

Imale su sličnih eskapada i druge države. Prije nekoliko godina u jeku najžešće krize Italija je, prema pisanju New York Timesa, u škole pokušala uvesti predmet koji učenicima tumači važnost plaćanja poreza, a tijekom kojega se polaznicima napominjalo kako utajivače treba prijaviti – makar bili i rođaci.

Svi se sjećamo i grčkog fotografiranja bazena iz zraka kako bi svi koji ih posjeduju zbog toga platili porez. Oba eksperimenta nisu izvukla spomenute države iz krize, ali su dobila veliku medijsku pažnju.

Korist od tolerancije

Malo manju pažnju dobio je španjolski model, o kojem se također pisalo u gore spomenutom New York Timesu, a koji naravno nikada nije bio javan ni priznat od strane vlati. Naime, u jeku krize, prije pet godina, Španjolska je jednostavno odlučila tolerirati mali udio sive ekonomije za koji je država znala.

Nije se porezno stiskalo ugostitelje jer je računica govorila – ako zapošljavaju jednu ili dvije osobe više pridonose nego činjenicom da od 100 prodanih kava, možda i nenamjerno nisu prijavili dvije.