Kad je Boris Lalovac uskočio u ministarske cipele Slavka Linića, mnogi su se pitali hoće li mu njihova veličina odgovarati.

Danas je jasno da se mladi i energični Lalovac sjajno snašao u vrućoj ministarskoj fotelji. Popeglao je neke greške tvrdoglavog prethodnika, ali i nastavio po sigurnoj formuli – ratom s bankama. Očarao je dobar dio novinara simpatičnim, a samouvjerenim pristupom, a građane podebljavanjem novčanika. Ipak, križarski pohod na 'zle' bankare koji nas gule gdje stignu po kreditima, guraju u dužničko ropstvo, posluju na sjenovitoj strani zakona, a sad još ne plaćaju milijune kuna poreza, lansirao ga je u najsjajniju SDP-ovu predizbornu zvijezdu.

Da se razumijemo, ministar Lalovac napravio je u kratkom mandatu neke vrlo dobre poteze. Odustajanje od uništavanja instituta stambene štednje u koji je glavom kroza zid krenuo Linić, jedan je od njih. Kažu upućeni, poslušao je argumente, zaključio da proračun neće bankrotirati zbog nekoliko desetaka milijuna kuna poticaja, i zadržao stambenu štednju (iako nešto izmijenjenu). Mini-poreznom reformom rasteretio plaće građanima i time potaknuo potrošnju što se odrazilo pozitivno na podatke o BDP-u. Potom je tu plaćanje PDV-a po naplaćenoj, a ne izdanoj fakturi, kao i osnivanje ureda za velike porezne prijevare…

Rijetki ministar koji radi
Iskreno, Boris Lalovac jedan od rijetkih ministara u Vladi Zorana Milanovića koji odaje dojam da nešto zapravo i radi što ne iznenađuje kad mu većina kolega izgleda kao da je fulala adresu i zalutala u Banske dvore. Zato je vjerojatno vrlo teško nabasati na utemeljene kritike rada ministra Lalovca, a da nisu tek opozicijsko kritizerstvo po službenoj dužnosti. Činjenica je, međutim, da su javne financije kojima kormilari bez kontrole, a Hrvatska na putu prema Grčkoj. Javni dug u godini dana popeo se za 20 milijardi kuna i eksplodirao na gotovo 88 posto BDP-a.

Iako je on imao tu nesreću da se u njegovom mandatu u dug uključe godinama skrivani dugovi autocesta i HBOR-a, srž problema je da su javne financije neodržive, da u Hrvatskoj ne može proći godina milijardi novih eura posuđenih od domaćih ili inozemnih kreditora za osnovne potrebe poput isplate mirovina ili financiranja škola i bolnica. Ruku na srce, problem je to Milanovićeve Vlade i trogodišnjeg bježanja od reformi koje bi bezdan između prihoda i rashoda sveo na razumn(ij)u mjeru. Al', šišaj ga, Lalovac odgovara za javne financije i za to prima plaću.

Njegov je posao da istjera na čistac porezne utajivače, pa bili oni i bankari koji su kredite odobravali po načelu 'mister 5 posto'. Kapa dolje Ministre, ako istrage poreznog USKOK-a dokažu da su kreditne politike banaka, a posebno upravljanje rizicima, direktno ovisili o navodnim provizijama i utrkama za milijunskim bonusima. Jer se radi o bankarima koji realociraju nacionalnu štednju koju im građani ustupaju uz uvjet da svi vjeruju u bankarski sustav.

Kalkuliranje s otpisima
Upravo je vis-a-vis krhkog povjerenja Lalovčev rat s bankama i bankarima, ali i središnjom bankom, teško razumljiv za jednog ministra financija. Ispitivanje porijekla suspektne imovine bankara radi se potiho i daleko od očiju javnosti odreže mu se drakonska kazna. Možda i promijeni zakon pa završi u zatvoru kao okorjeli kriminalac što i jest ako drugi umjesto njega pune proračun iako imaju desetak puta niže plaće. Rat se ne vodi na stranicama novinama i televiziji jer će prepirke samo potpiriti sumnju da se Vlada netransparentno dogovara s bankarima i poljuljati povjerenje u financijski sustav i stabilne banke.  No, primjer koji se stalno povlači bez rješenja su krediti u švicarcima gdje mnogi nakon godina otplate imaju veću glavnicu (preračunato u kune) nego kad su ih dizali.

Vlada je zamrznula tečaj, želi da banke pristanu na neki model linearnog otpisa glavnice za što one ne žele ni čuti osim za pojedinačno kad klijent opravdano ne može vraćati kredit. I jedna od posljednjih Lalovčevih ideja je na tom tragu: da anuitet uvaži činjenicu da su nekretnine u zalogu izgubile na vrijednosti pa nema ni smisla da građani isto vraćaju. Na stranu činjenica da je ministar po tom pitanju u očitom sukobu interesa jer sam ima stambeni kredit u švicarskom franku (isto kao što i potpisnica ovih redova sudjeluje u jednoj takvoj otplati). Na stranu što su zakoni bankama dozvoljavali takvo kreditiranje, kao i danas kontroverzni euribor koji je direktna posljedica lošeg zakona što ga je donijelo Ministarstvo financija.

Činjenica je da banke radi HNB-a rigorozno procjenjuju tržišnu vrijednost založene imovine, i to rade godinama. Na temelju njih izdvajaju rezervacije na teret dobiti, a sve služi kao osiguranje da u slučaju problema s otplatom banka ostane stabilna, kao i štednja u njoj. Zašto po toj logici sam proračun ne bi vratio preplaćeni porez na promet nekretnina čovjeku kojem stan danas vrijedi 30 posto manje nego prije pet godina? Ili, da nadoknadi igračima na burzi gubitak od pogrešnog ulaganja?  

Premda zvuči fantastično u predizborno vrijeme, osim što je protuustavno jer favorizira dio građana, kalkuliranje s linearnim otpisima je vrlo opasna igra. Što da klijenti počnu računati na otpise i prestanu vraćati kredite? Što da to postane masovna pojava? Rizici za banke bi skočili, a one morale pribaviti novi kapital. Upitno je bi li dobar dio njih to uspio, posebno male i srednje, dobar primjer je HPB kojem država mjesecima ne može naći ni pola milijarde kuna. Što bi onda ministar Lalovac učinio da se zaljuljaju banke i stvore redovi? Borba za vlast je legitimna, no treba odvagnuti kada je cijena populizma previsoka jer njegovu cijenu neće platiti banke već građani sa svojom štednjom.