Kako se samo okrenula sreća mladih tržišta. Nedavno su ih hvalili kao spasitelje svjetskog gospodarstva – dinamične pokretače rasta koji će preuzeti vlast kako gospodarstva SAD-a i Europe budu opadala. Ekonomisti Citigroupa, McKinseyja, PreicewaterhouseCoopersa i drugih tvrtki predviđali su razdoblje opsežnog i održivog rasta od Azije do Afrike.

Međutim, vratila se tuga na mlada tržišta. Udar koji valute tih država preživljavaju nakon početka postrožavanja monetarne politike Saveznih rezervi SAD-a tek je početak: gdje god pogledate, čini se da izviru dubinski problemi. Argentini i Venezueli ponestalo je heterodoksnih političkih trikova. Brazilu i Indiji potrebni su novi modeli rasta. Turska i Tajland koprcaju se u političkim krizama koje su odraz dugotrajnih domaćih sukoba. U Africi raste zabrinutost zbog izostanka strukturnih promjena i industrijalizacije, a glavno je pitanje u vezi s Kinom hoće li gospodarski pad poprimiti blage ili ozbiljne posljedice. 

Mehanizmi korupcije
Ovo nije prvi put da su zemlje u razvoje doživjele težak udar zbog naglih promjena raspoloženja globalnih tržišta. Iznenađujuće je samo to što smo mi iznenađeni, a naročito su ekonomisti već davno trebali usvojiti neke temeljne pouke. Kao prvo, prenapuhivanje koje se stvara oko mladih tržišta nije ništa drugo doli samo prenapuhivanje. Gospodarska se čuda rijetko događaju, i to s razlogom. Vlade koje mogu dalekosežno intervenirati radi restrukturiranja i diverzificiranja gospodarstva i pritom spriječiti da se država ne pretvori u mehanizam korupcije i traganja za rentom prava su iznimka. Kina i Južna Koreja, Tajvan, Japan i neke druge imale su takve vlade, no brzu industrijalizaciju koju su te države stvorile većina Južne Amerike, Bliskog istoka, Afrike i južne Azije nisu doživjele. Rast mladih tržišta u proteklih se dvadeset godina temeljio na sretnim vanjskim okolnostima: visokoj cijeni robe, niskim kamatnim stopama i naizgled nepresušnih stranim sredstvima.

Pomoglo je i poboljšanje makroekonomske politike i cjelokupne vlasti, no oni olakšavaju rast, a ne potiču ga. Druga je stvar što se financijska globalizacija preagresivno reklamirala. Otvorenost tokovima kapitala trebala je potaknuti domaća ulaganja i smanjiti makroekonomsku nesigurnost, a zapravo je više-manje postigla suprotno. Odavno znamo da portfeljni i kratkoročni dotoci potiču rast potrošnje i prenapuhivanje tržišta nekretnina, što uzrokuje katastrofalne posljedice kad se tržišna klima nužno promijeni, a novac presuši. Vlade koje su uživale u vožnji vlakom smrti prema gore ne trebaju se čuditi padu koji neizbježno slijedi. Treća je stvar što su fleksibilne tečajne stope manjkavi ublaživači udara. U teoriji bi tržišno određene devizne vrijednosti trebale izolirati domaće gospodarstvo od hirova međunarodnih financija i rasti kad novac dotječe te padati kad se tokovi promijene, no u stvarnosti samo rijetka gospodarstva mogu podnijeti nužnu prilagodbu valute bez boli. Nagle revalvacije strahovito štete međunarodnoj konkurentnosti države, a s obzirom na inflacijske posljedice, brza deprecijacija prava je noćna mora svake narodne banke.

Globalna neusklađenost
Fleksibilne tečajne stope mogu ublažiti poteškoće u prilagodbi, no neće ih ukloniti. Četvrta je stvar što je vjera u usklađenost globalne gospodarske politike neutemeljena. Na primjer, američke fiskalne i monetarne politike na prvome će mjestu uvijek pokretati domaće stanje, a europske zemlje jedva sagledavaju svoje zajedničke interese, a kamoli svjetske. Vlade mladih tržišta naivne su ako očekuju da vodeći financijski centri prilagode svoje reakcije na gospodarske uvjete negdje drugdje. To uglavnom nije loša stvar. Zbog činjenice da su Savezne rezerve mjesečno otkupljivale dugotrajnu imovinu – provodivši takozvano kvantitativno olakšanje – korist je imao cijeli svijet zbog povećanja potražnje i gospodarskih aktivnosti u SAD-u. Isto tako, ostatak svijeta imat će koristi kad Europljani srede svoje politike i osnaže gospodarstvo. Ostalo je u rukama dužnosnika zemalja u razvoju. 

© Project Syndicate, 2014.