Nedavno održani opći izbori u Velikoj Britaniji jasan su primjer načina na koji nacionalni identitet utječe na promjenu oblika europskog političkog krajobraza. Škotska nacionalna stranka, koja utjelovljuje verziju lijevog krila politike identiteta, iskorjenila je Laburističku stranku u Škotskoj, dopustivši Konzervativcima dobivanje apsolutne većine u parlamentu.

Vlada premijera Davida Camerona – koji se usredotočio na britanski identitet, više nego na zajedničku sudbinu Velike Britanije i Europe – nedvojbeno će održati referendum o nastavku članstva Velike Britanije u Europskoj uniji, s nepredvidivim posljedicama. Već desetljećima politička rasprava u Europi usredotočuje se uglavnom na gospodarske institucije i politike.

Konzervativci su zastupali gospodarstvo predvođeno privatnim sektorom, nesputana tržišta, niske poreze, smanjenu državnu potrošnju i ograničena javna dobra. Liberali i socijaldemokrati podržali su gospodarstvo privatnog vlasništva, tržišta, europske integracije i povećanje trgovine, ublaženih prilično redistributivnim porezima i transferima, jakom mrežom socijalne sigurnosti i nešto javnog vlasništva na područjima poput infrastrukture i financija.

Diskriminacija i antagonizam 
U tom bipolarnom sustavu stranke su se razlikovale samo u nijansama gospodarskih politika, ali su se uglavnom slagale po pitanju demokratskih vrijednosti, europskog projekta i potrebe za prilagodbom i snalaženjem u globalizaciji, radije nego da ju u potpunosti odbace. Ali uslijed rastućeg uspjeha apeliranja na identitet i obnovljenog etničkog ili vjerskog nacionalizma situacija se mijenja. Vraćaju li se duhovi s početka ili polovine dvadesetog stoljeća? To je pitanje od osobitog značaja za Europu, ali ono također ima globalnu važnost. Primjerice na Bliskom istoku politika identiteta manifestira se u najneobičnijem obliku: kaotičnim i nasilnim sukobom između suni i šija muslimana, koji se prikazuje rastom Islamske države.

Odanost percipiranom identitetu može sadržavati bezopasne i obogaćujuće čimbenike poput, recimo, promoviranja regionalnog jezika. Problem kod politike identiteta je da ona stavlja skupinu koja ima prevlast u sukob s onima koji se percipiraju kao "drugi" – a to je pristup koji s lakoćom može potaknuti šovinizam, uvredljivu diskriminaciju i otvoreni antagonizam. Globalizacija se smatra jednim od glavnih razloga preporoda politike identiteta u Europi. Ona je ograničila sposobnost zemalja ili naroda da kontroliraju svoja gospodarstva. Zaista, globalno gospodarstvo postalo je toliko međusobno povezano, a svjetska tržišta toliko moćna, da se čini da je područje djelovanja nacionalnih politika suviše ograničeno da bi poremetilo hipermobilni protok kapitala.

Dok je globalizacija pomogla potaknuti opći prosperitet, ona je bila najblagotvornija za one od kojih se sastoji nova globalna elita. U međuvremenu, brojni ljudi u Europi suočeni su s većom gospodarskom neizvjesnošću, uslijed novih tehnologija ili konkurencijom jeftinije radne snage negdje drugdje. Ako nisu u stanju poboljšati svoje znanje i vještine – i, u nekim slučajevima, prijeći u novu industriju ili na novu lokaciju – suočeni su s ograničenim gospodarskim prilikama.

Te ugrožene skupine osobito su velike u zemljama koje su bile najjače zahvaćene globalnom financijskom krizom i trenutno se bore s visokom nezaposlenošću. Ali i ljude koji su relativno imućni frustriraju neka svojstva globalizacije. Oni se možda opiru korištenju njihovih poreza u cilju subvencioniranja siromašnijih ljudi koji ne dijele njihov identitet, poput imigranata, Belgijanaca s francuskog govornog područja, južnih Talijana ili Grka. 

Deziluzionirani glasači
Po pitanju trgovinskog protekcionizma, europske integracije i ekonomske globalizacije, oni koji pripadaju ekstremnoj ljevici ili desnici često dijele ista stajališta. Primjerice, u Francuskoj su brojni pristaše Nacionalne fronte prije 30 godina glasali za komuniste. I, zaista, ekonomski program Nacionalne fronte prilično je sličan programu Lijeve fronte (glasačkog bloka koji se sastoji od Komunističke partije Francuske i Lijeve stranke).

Naravno, po pitanju imigracije i ljudskih prava, međunarodna ideološka tradicija socijalizma sprečava ekstremne nacionalističke i rasističke rasprave na krajnjoj ljevici. Međutim, obzirom da se te stranke natječu s ekstremnom desnicom kod istih deziluzioniranih glasača, njihov humanizam vezano uz ta pitanja postao je ozbiljan politički hendikep, što može objasniti zašto je ekstremna desnica u posljednje vrijeme bila uspješnija na izborima.

U međuvremenu, porast političkih pokreta koje pokreće identitet predstavlja veliki izazov za europske tradicionalne političke stranke. Mainstream konzervativci, koje javnost percipira kao one pod utjecajem ekonomskih interesa imućnih, moraju pronaći načina da izgledaju populistički – a da ne zvuče suviše poput njihove konkurencije, krajnje desnice, po pitanju imigracije i ljudskih prava. Cameron je uspio u tom osjetljivom činu traženja ravnoteže – i glasači su ga nagradili. Mainstream republikanci u SAD-u, pod pritiskom ekstremnijih snaga unutar njihove stranke, suočeni su sa sličnim izazovom.

Obrana načela jednakosti
Stranke lijevog centra imaju još više obeshrabrujući zadatak. One moraju ponuditi glasačima realističan ekonomski program koji zastupa pristup slobodnog tržišta i otvoren je za međunarodnu trgovinu, koji istovremeno obećaje konkretnu korist siromašnijem postotku populacije čiji udio je 60-70%, a koji je razumljivo isfrustriran izostankom gospodarskog napretka. Ako se ekonomska politika lijeve stranke percipira kao slaba kopija programa desnice, najsiromašniji segmenti populacije gravitirat će prema šovinističkim snagama i njihovim lažnim obećanjima o zaštiti od posljedica globalizacije.

Nadolazeći izbori u Španjolskoj, Turskoj, Danskoj i Portugalu – a da ne spominjemo predsjedničke izbore u SAD-u slijedeće godine – predstavit će svoje vlastite verzije tih izazova. Ljevica će osobito morati braniti načela jednakosti i demokracije, te pronaći načine za izlaženje na kraj s ireverzibilnom globalizacijom, također putem međunarodne suradnje. Veliki paradoks je da, ako se nastavi uspon politike identiteta, vlade će biti još manje sposobne za rješavanje problema koji ga potiču.

© Project Syndicate, 2015.