Tijekom rasprave na London School of Economics o globalnoj financijskoj krizi 2008., kraljica Elizabeta II. uspjela je ušutkati sobu punu financijskih znalaca pitanjem: "Zašto to nitko nije predvidio?"

To pitanje otad progoni ekonomiste jer polako postaje jasno da u tobožnjem "zlatnom dobu" koje je prethodilo krizi nisu vidjeli ni potencijalne posljedice ni stvarnu cijenu "uspjeha". To je razdoblje po mišljenju mnogih okaljala pohlepa, a brzi rast BDP-a popratila je sve veća nejednakost dohotka i blagostanja. Čelnicima Njemačke, Francuske, Velike Britanije i SAD-a to je očito jasno jer pozivaju na novi, svebuhvatniji politički cilj koji bi zamijenio nacionalnu proizvodnju. I takav se cilj može uspostaviti. Štoviše, skupina ekonomista (među kojima sam i ja) u izvještaju koji je naručio Institut Legatum zaključio je da se, unatoč očitoj subjektivnosti, "blagostanje" ili zadovoljstvo životom može mjeriti na robustan način, uposređivati u međunarodnim okvirima i upotrebljavati se za uspostavu politika i procjenu njihova uspjeha. Vlade imaju zadatak tu usmjerenost na blagostanje provesti u praksi.

Nekoliko je ključnih zaključaka bitno za ovaj postupak. Kao prvo, vlade bi ostvarile veću korist kad bi se usmjerile na stabilnost, čak i ako to znači da treba žrtvovati dio proizvodnje. Kao što su pokazali Kenneth Rogoff i Carmen Reinhart, financijske krize strahovit su trošak zato što je oporavak od tih kriza spor. Međutim, istraživanje o blagostanju polučilo je precizniji zaključak: čak i da se oporavimo od kraha, cijena će svejedno biti visoka. Pad nakon naglog procvata uništava blagostanje, koje znatno više narušava pad BDP-a nego što ga povećava jednak ili suprotan rast BDP-a. Druga je stvar što blagostanje, za razliku od BDP-a, više povećava porast dohotka u siromašnijim segmentima stanovništva nego porast dohotka među bogatima. 

Automatski stabilizatori
Upravo zato bogatija europska gospodarstva često imaju velike automatske stabilizatore ugrađene u svoje javne financije. Međutim, izostanak redistributivnih mehanizama između zemalja unutar eurozone očito je povećao napetosti tijekom nedavne krize. Treća je stvar što bi provedba mjerenja blagostanja u upravljanju politikama imala najbrži i najradikalniji učinak na nacionalnoj razini. BDP je kao mjera uspjeha politike naročito neprikladan za zemlje s velikim javnim sektorima.

Sirove mjere proizvodnje, poput broja provedenih medicinskih zahvata ili broja ugašenih požara, promašuju ključnu stvar: iako je reagiranje na potrebu za takvim uslugama dobra stvar, smanjenje potrebe za njima bilo bi još bolje. Usto, učinkovitije zdravstvene službe manje bi trošile na bolnice i liječnike, a više na poticanje zdravog životnog stila. Društva bi imala više koristi od političkog fokusa na čimbenike koji su se pokazali kao ključni za zadovoljstvo životom: odnose, zajednicu, sigurnost, tjelesno i duševno zdravlje. Iako je duševno zdravlje, na primjer, ključna odrednica u stavu prema vlastitom životu, u većini zemalja i dalje je nisko na listi prioriteta. U SAD-u je lani bilo više samoubojstava nego smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama, a u Njemačkoj i Velikoj Britaniji bilo je čak triput više samoubojstava nego smrti u prometu. Mnogi oboljeli od duševnih bolesti u Velikoj Britaniji ne primaju terapiju, a to je strahovita šteta i u pogledu blagostanja i u pogledu socijalnih naknada i gubitka moći zarađivanja. Ciljane politike usmjerene na povećanje svijesti o duševnim poteškoćama i poboljšanje pristupa liječenju potaknulo bi oporavak blagostanja.

Određeni se prioriteti, naravno, razlikuju od zemlje do zemlje. Na primjer, u društvima s dominatno starijom populacijom samoća i dugoročno zdravlje osobito su važni čimbenici. Četvrti je ključni zaključak taj da su pokazatelji blagostanja u suodnosu. Dobrovoljni rad ne samo da poboljšava život onih kojima služi već poboljšava i zadovoljstvo volontera. Isto tako, s obzirom na to da nezaposlenost smanjuje blagostanje i državni dohodak, učinkovite politike povratka na posao zadovoljile bi dva cilja, baš kao i politike usmjerene na poboljšanje životnih vještina građana putem poboljšanja roditeljske skrbi i obrazovanja. To će povoljno utjecati na financiranje programa povećanja blagostanja. 

Važnost podataka
Na kraju krajeva, nije cilj prenapuhati proračune, već prerasporediti resurse tako da se poveća zadovoljstvo i napredak građana. Zaključno, pouzdani podaci bit će ključni u rukovođenju nastojanjima i procjeni napretka. Srećom, većina razvijenih zemalja – i sve veći broj zemalja u razvoju – prepoznaje važnost prikupljanja podataka o blagostanju. Kad se tomu pridodaju parametri za mjerenje koje je uspostavila Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj, međunarodne usporedbe blagostanja također postaju moguće. Svijet je spreman za novu, opsežnu mjeru nacionalnog i globalnog napretka i blagostanja, mjeru koja će nam reći je li ljudima stvarno bolje – i kako postići da im bude bolje.

© Project Syndicate, 2014.