Nakon polugodišnjeg zatišja zbog fijaska oko nabave borbenih zrakoplova od Izraela, ovih dana su se u Hrvatskoj ponovno počele podgrijavati priča o lovačkoj eskadrili.

Očito vladajuća garnitura i dalje u obzir uzima JAS 39 Gripen i F-16.  No, ono što je sada postalo jasno je da se američka tehnologija, u ovom slučaju F-16, ne može kupovati od posrednika već isključivo od Amerikanca. Razvidno da je vojna oprema, što nije nikakva novost ni iznenađenje, prvenstveno veliki biznis u kojem je zarada primarni cilj, a posebno u paradigmi američkog predsjednika Donalda Trupa kojem je vojna industrija ključni alat za reindustrijalizaciju Amerike te koji stalno proziva NATO saveznike da troše premalo na (američko) naoružanje.

  I dok se prije u javnost išlo s cijenom od 500 milijuna dolara ili eura za borbenu eskadrilu polovnih borbenih zrakoplova od Izraela ili nekog drugoga, sada čak i grube procjene pokazuju da govorimo o milijardama. Amerikanci su nam očito spremni ponuditi F-16, ali ne neki (jeftiniji) rabljeni iz svoje brojne aktivne ili uskladištene flote, nego onaj novi Block 70/72 po punoj cijeni. Zbog toga su i izgradili novu tvornicu za sastavljanje ovog bezvremenskog lovca u Greenvilleu u Južnoj Karolini i koja će početi s radom tek za dvije godine, a iz koje Hrvatska, zbog postojećih narudžbi, nikako ne bi mogla dobiti prve lovce prije 2024. 

Milijarde koje nemamo
A kolika je ta cijena vidljivo je iz ugovora koji je za gotovo identičnu ponudu potpisala Slovačka koja će za 14 Blockova 70 platiti 1,8 milijardi dolara. No to je samo cijena aviona, jer ukupan paket opreme, oružja, logistike, obuke, infrastrukture, alata i rezervnih dijelova, prema DSCA (Američka agencija za obrambenu i sigurnosnu suradnju), doseže 2,9 milijardi dolara. 

Dakle, ako već govorimo o milijardama dolara troška (ili kako bi neki rekli investicije u sigurnost), onda otpada i glavni razlog zbog kojeg Hrvatska lani nije prihvatila ponudu Gripena koja je bila na razini od milijardu dolara za eskadrilu (uz dodatnu opremu, naoružanje i drugo taj broj bi se u konačnici kroz par godina popeo opet na barem 1,5 milijarde). 

S druge strane, Hrvatska je članica EU-a koja stremi da postane dio Schengena te eurozone, što sve postojeće članice tih mehanizama moraju konsenzusom prihvatiti, i ne bih volio biti u koži hrvatskog premijera i/ili ministra vanjskih poslova koji će partnerima u Bruxellesu objašnjavati da iako računamo na izdašne EU fondove (za nizinsku prugu, rekonstrukciju cjelokupne željeznice, mostove, malo poduzetništvo, zračne luke, morske luke, poljoprivredu, socijalne programe…) i želimo postati dio užeg kruga članica Unije, milijarde dolara, koje zapravo i nemamo, želimo dati američkoj industriji, a ne europskoj – Gripen se sastavlja u Švedskoj, ali ima niz dijelova iz drugih EU zemalja.

Besplatna zaštita neba 
Svaki zrakoplovni stručnjak će vam reći da danas nema lošeg novog borbenog zrakoplova "zapadne" proizvodnje, a detalji njegove uspješnosti i snage ovise o razini opreme (cijeni), naoružanju te vještini pilota i zemaljskih posada. Dakle, bilo koji novi, ili barem noviji, zrakoplov koji bi potencijalno nabavili (američki F-16, švedski Gripen, europski Eurofighter, francuski Rafale ili u minimalističkoj verziji korejski FA 50) zadovoljit će nam zahtjeve kroz narednih 30 godina, ali i državni proračun olakšati za ekvivalent 20-ak suvremenih bolnica (projekt izgradnje i opremanja nove Dječje bolnice Blato u Zagrebu procijenjen je na 100 milijuna eura).

Tu se postavlja i pitanje da li nacionalni konsenzus oko zadržavanja nadzvučnog segmenta HRZ-a postoji i dalje s obzirom na to da se cijena podigla s nekoliko stotina milijuna eura na više milijardi?  Hoće li hrvatski birači prihvatiti da moramo uz postojeće i nužno zrakoplovstvo (protupožarnu eskadrilu, borbene i transportne helikoptere, obučno-jurišne Pilatuse, transportere itd.) imati i preskupe mlažnjake. Na tu stranu bi moglo prevagnuti i saznanje da imamo NATO kišobran i srednjoročno nam nitko ne prijeti – iz Srbije nam veća prijetnja dolazi od ekspanzionizma Srpske pravoslavne crkve i tamošnje kriminalno-paraobavještajne strukture nego od arhaičnih MIG-ova koje je otpisala jedna Bjelorusija. Istodobno nam se raspadaju mirovinski i zdravstveni fondovi, potpore mladima i socijalno ugroženima su uglavnom simbolične, poticana stanogradnja je doživjela kolaps, djeca se liječe slanjem SMS vrijednosnih poruka, a sve više vitalnih ljudi nam bježi na Zapad za boljim životom. 

Na kraju, spomenimo da je niz Hrvatskoj usporedivih zemalja NATO-a u Europi dokinulo mlaznu borbenu eskadrilu (za stalno ili do nekih boljih financijskih vremena) – Slovenija, Estonija, Litva, Latvija, Island, Luksemburg, Albanija, Crna Gora, a za koje funkciju zaštite neba odrađuju veće i bogatije članice, i ne kako se često u hrvatskoj javnosti moglo čuti za paprenu cijenu koja se godišnje kreće na razini cijene jednog suvremenog lovca, nego praktički besplatno kroz kompenzaciju unutar NATO-a. 

Tajlandsko rješenje?
Stoga, ako vlada ne postigne neki "jako dobar offset", ili kako se on zbog EU zabrane offseta sada naziva "industrijsko-znanstvena suradnja" koja bi težila barem dvije milijarde eura, i gdje bi zrakoplovi bili zapravo bonus, teško da odluka o nabavi može proći – bilo u Saboru, bilo na referendumu ili nekim izvanrednim parlamentarnim izborima koji bi mogli biti raspisani zbog toga.  Pri tome treba imati na umu da su i švedski Gripen i korejski FA-50, a što su tvrtke i zemlje koje bi nam mogle dati vrlo povoljni "offset", tehnološki vezani uz SAD te bez njihovih licenci, opreme i naoružanja, u konačnici i blagoslova, ti zrakoplovi ne mogu funkcionirati.

Slučaj Danske i Finske koje su 1990-ih željele, svoj skandinavski Gripen, a na kraju uzele F-16 i F-18 je najbolji primjer. S druge strane, Jonathan Hoyle, potpredsjednik Lockheed Martina za Europu, u intervjuu za portal Obris ovih dana jasno je naznačio da su oni spremni na "industrijsku suradnju", ali na način i u opsegu kako žele oni, a ne zemlja kupac – bez uključivanja tvrtki izvan sustava Lockheed Martina i bez konkretnog iznosa. Dakle, u slučaju kupnje F-16 offseta nema.  Tajland je imao sličan natječaj kao i Hrvatska i susreo se s problemom ugrožavanja savezništva u slučaju izbora "pogrešnog" zrakoplova te su uzeli oba – Gripena kao presretača, a F-16 za lovačko-bombardersku eskadrilu.