Gospodarski uspjeh države ovisi o obrazovanju, vještinama i zdravlju stanovništva. Kad su mladi u nekoj državi obrazovani i zdravi, mogu naći dobar posao, ostvariti dostojanstven život i uspješno se prilagoditi fluktuacijama na globalnom tržištu rada. Tvrtke više ulažu jer znaju da će njihovi radnici biti produktivni. No, mnoga društva diljem svijeta ne uspijevaju svakoj generaciji djece osigurati temeljnu zdravstvenu skrb i pošteno obrazovanje. Zašto obrazovni standard nije ispunjen u mnogim državama? Neke su jednostavno presiromašne da bi osigurale pristojne škole. Ni sami roditelji nisu dovoljno obrazovani te djeci ne mogu pomoći da pohađaju više od dva razreda škole, pa se nepismenost širi s generacije na generaciju. Situacija je osobito teška u velikim obiteljima. No, i bogate zemlje neuspješne su u tom području. SAD, primjerice, vrlo okrutno dopušta da najsiromašnija djeca pate. Siromašni žive u siromašnim četvrtima i pohađaju siromašne škole. Roditelji su često nezaposleni, bolesni, razvedeni te čak u zatvoru. Djeca zapnu u trajnom generacijskom začaranom krugu siromaštva unatoč tome što je društvo uglavnom dobrostojeće. Prečesto djeca koja odrastaju u siromaštvu završe kao siromašni odrasli.

Neučinkovit 'rat protiv droge'

Sjajan novi dokumentarni film "The House I Live In" dokazuje da je američka priča još tužnija i okrutnija nego što mislimo zbog katastrofalne politike. Prije četrdesetak godina američki su političari proglasili "rat protiv droge", tobože kako bi se borili protiv teških droga poput kokaina. No, kao što film jasno pokazuje, rat protiv droge pretvorio se u rat protiv siromašnih, osobito siromašnih manjina. Štoviše, zbog rata protiv droga velik je broj siromašnih mladih muškaraca završio u zatvoru. U američkim zatvorima trenutno boravi oko 2,3 milijuna ljudi, a dobar dio njih siromašni su ljudi koji su u zatvoru završili zbog prodaje droge kako bi održali vlastitu ovisnost. Zbog toga SAD danas ima najvišu stopu zatvorenika: čak 743 na 100.000 stanovnika! Film opisuje grozomorni svijet u kojem se ovisnost s jedne generacije prenosi na drugu, a okrutan, skup i neučinkovit "rat protiv droge" samo olakšava stvar. Siromašni, a često je riječ o Afroamerikancima, ne mogu naći posao ili se iz vojske vrate bez drugih vještina i poznanstava na tržištu rada. Kad upadnu u siromaštvo, okrenu se drogi. Umjesto da im se omogući socijalna i zdravstvena pomoć, završe u zatvoru i postaju zločinci. Od tog trenutka ulaze i izlaze iz zatvora te će teško uspjeti naći posao koji će ih izvući iz siromaštva. Djeca im odrastaju bez roditelja, bez nade i potpore. Djeca ovisnika o drogi i sami postaju ovisnici; prečesto završe u zatvoru, trpe nasilje ili umru u mladosti. Suludo je to što je SAD očito previdio ključnu stvar, a to stanje traje već 40 godina.

Pogrešno kanalizirana pomoć

Kako bi se prekinuo začarani krug siromaštva, država mora ulagati u budućnost djece, a ne u održanje 2,3 milijuna ljudi u zatvoru, od kojih je većina ondje završila zbog nenasilnih zločina koji su simptom siromaštva. Mnogi političari spremno podržavaju tu ludost. Iskorištavaju strahove srednje klase, osobito njezin strah od manjina, kako bi se pogrešno iskorištena sredstva vlade i socijalna pomoć i dalje usmjeravali u pogrešnu smjeru. Vlada ima jedinstvenu ulogu u tome da mlađim pripadnicima neke generacije, i bogatoj i siromašnoj djeci, omogući priliku. Siromašno se dijete od siromaštva svoje obitelji gotovo sigurno neće odvojiti ako mu vlada učinkovitim i jakim programima ne omogući visokokvalitetno obrazovanje, zdravstvo i pravilnu prehranu.

Socijalna mobilnost

Upravo je u tome čar "socijalne demokracije", filozofije koja je nastala u Skandinaviji, ali se provodi i u mnogim zemljama u razvoju, primjerice, u Kostarici. Ideja je jednostavna i moćna: svi ljudi zaslužuju priliku, a društvo mora pomoći svima da je dobiju. Što je najvažnije, obiteljima treba pomoć da odgoje zdravu, uhranjenu i obrazovanu djecu. Socijalna su ulaganja velika, financiraju se visokim porezima, koje bogati zaista plaćaju, ne izbjegavaju ih. To je temeljna metoda za prekidanje međugeneracijskoga prijenosa siromaštva. Siromašno dijete u Švedskoj od rođenja uživa beneficije. Njegovi su roditelji dobili plaćeni rodiljni dopust, vlada se pobrinula za kvalitetnu vrtićku skrb kako bi se majka, znajući da je dijete na sigurnome, mogla vratiti na posao. Vlada je svakom djetetu osigurala predškolski odgoj tako da su do šeste godine spremna za formalno školovanje. Zdravstvena je skrb univerzalna pa dijete može odrastati zdravo. Usporedbom SAD-a i Švedske mnogo se toga otkriva. SAD ima stopu siromaštva od 17,3 posto, što je otprilike dvaput više pod švedskih 8,4 posto. Zatvorska je stopa u SAD-u deset puta veća od švedske, koja na 100.000 stanovnika ima 70 zatvorenika. SAD je u prosjeku bogatiji od Švedske, no dohodovni jaz između najbogatijih i najsiromašnijih Amerikanaca znatno je veći nego u Švedskoj, a SAD se prema svojim siromašnima odnosi kao da ih treba kazniti, a ne kao da im treba pomoći.Najšokantnije otkriće u posljednjih nekoliko godina jest to što Amerika danas ima gotovo najnižu stopu socijalne mobilnosti među zemljama s visokom stopom osobnog dohotka. Djeca koja se rode siromašna vjerojatno će ostati siromašna, a bogata djeca vjerojatno će biti i bogati odrasli. Tim međugeneracijskim praćenjem otkriva se golema šteta ljudskog potencijala. Amerika će u dugoročnom smislu platiti cijenu ako ne promijeni svoj put. Ulaganje u mlade daje najveći povrat, i u gospodarskom i u ljudskom smislu.

© Project Syndicate, 2012.

Jeffrey D. Sachs, voditelj UN-ova Milenijskog projekta od 2002. do 2006. godine, profesor je na Sveučilištu Columbia, ravnatelj tamošnjeg Instituta Earth te posebni savjetnik glavnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona. Između knjiga koje je napisao izdvajaju se The End of Poverty i Common Wealth