Na vinskoj karti svijeta Hrvatska još nije dovoljno prepoznat brend, a potencijala za to ne nedostaje. Hrvatska vina mogu se pohvaliti kvalitetom kakvom se ponose francuski proizvođači no nemamo dobru strategiju brendiranja. Potrebna je bolja suradnja između države i proizvođača te njihovo udruživanje kako bi se pokrenula jača promocija i povećao izvoz vina. Slično je i u ribarstvu, gdje se krije ogroman potencijal. Ideja ne nedostaje, čak i novca dostupnog iz fondova ima, no potrebna je bolja suradnja između realnog sektora i državnih institucija koje bi ribarima olakšale plasman proizvoda, ali i osvijestile stanovništvo da konzumira više od trenutnih devet kilograma ribe godišnje. Zaključci su to koji su se mogli čuti na okruglom stolu Snaga hrvatske hrane: Riba i vino, koji je održan danas u restoranu Bon Appetit. 

„Za pozicioniranje Hrvatske na vinskoj karti svijeta potrebno je puno ulaganja u marketing, a  sami proizvođači taj trošak ne mogu podnijeti sami. Cijela Hrvatska se treba brendirati kao zemlja vrhunskih vina i tako se reklamirati, umjesto da se reklamira svaku specifičnu vrstu vina posebno“, poručio je Dubravko Ćuk, direktor razvoja vinogradarstva i vinarstva u Badel 1862. Slično razmišljaju i ostali proizvođači, složni da su hrvatska vina, ali i riba uz koju vino često ide, nedovoljno iskorišteni u turizmu. 

„Hrvatska nema kapacitete za veliku proizvodnju i zato moramo graditi imidž na kvaliteti jer jedino tako možemo biti prepoznatljivi“, poručio je Ivica Kovačević, predsjednik Udruženja vinarstva pri HGK. Kovačević smatra da je besmisleno imati 16 zaštićenih oznaka izvornosti (ZOI) koliko ih je sada, već bi ih trebalo redefinirati i fokusirati se na četiri prepoznatljive vinske regije – Istru i Kvarner, Brdovitu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju te na taj način graditi brend.  Da je moguće uspješno izvoziti pokazuje primjer vinarije Bibich koja izvozi preko 80 posto proizvedenog vina. Skradinski vinar može se pohvaliti stalnim rastom potražnje za svojim vinima i to u vrhunskim restoranima na Manhattanu. 

“Prije osam godina gospodin Bibić je bio gotovo pred bankrotom prodajući svoje vino na hrvatskom tržištu, a onda je odlučio napraviti izlet u Ameriku gdje je predstavio svoja vina. Sudjelovali smo na susretima vinara po najvećim vinskim klubovima od New Yorka, Chicaga do San Francisca. Odjednom su, do tada nepoznata vina, postala pravi hit“, prepričava Darko Petrović iz vinarije Bibich dodajući kako postoji način da se hrvatska vinska priča nametne globalnoj sceni, no u Hrvatskoj postoji nedostatak vinske vizije, neosviještenost vinske esencije te nesposobnost organiziranja i udruživanja. 

„To su temeljne pretpostavke bez kojih nema vinarskog razvoja“, istaknuo je Petrović dodajući kako je vinarija sa 80 tisuća boca godišnje u osam godina došla na 150 tisuća izvezenih boca, a očekuju da će za par godina izvoz porasti na 300 tisuća boca.  „Predrasude su da ne možete uspjeti ako nemate količinu“, poručio je najavljujući predstaviljanje Bibich vina u Parizu što je zasigurno veliki izazov. 

Predstavnici proizvođača ribe također su skrenuli pozornost na to da je pitanje izvoza fundamentalno pitanje hrvatskog ribarstva, a hrvatski proizvodi nekonkurentni su na europskom, ali i na domaćem tržištu.   „Ribarstvo je jedina poljoprivredna grana koja ima veći izvoz od uvoza, no postoji mnogo problema. Imamo četiri tvornice ribe, no samo dvije posluju na zdravim nogama. No bez rješavanja problema Mirne Rovinj i Adrie Zadar, teško se može riješiti pitanje proizvodnje sitne plave ribe“, upozorio je Petar Baranović iz Nacionalnog savjeta za ribarstvo dodajući kako je žalosno da je Hrvatska postala mediteranska zemlja koja uvozi suhu smokvu, maslinovo ulje, vino i ribu. „Da nije tragično, bilo bi komično“, zaključio je. 

Među brojnim sudionicima okruglog stola bili su i Dražen Knežević iz Hrvatske agencije za hranu, Juraj Orenda iz Ministarstva Poljoprivrede, Karmen Šifkorn iz Podravke, Milan Božić iz Ribnjačarstva Poljane, Kristina Mišlov Jelavić iz Pelagos net farme te Goran Arambašić iz IN2.