Zakonski okvir Vladina rješenja za problem kredita u švicarskim francima već je na papiru, kaže premijer Zoran Milanović. Na sjednici Vlade naći će se ako ne ovaj, onda idući tjedan. Za ovalnim stolom Banskih dvora bit će barem trojica ministara koji su u sukobu interesa; (su)odlučivat će o zakonskim rješenjima kojima će i vlastiti teret duga olakšati za stotine tisuća kuna.

Najdublje uronjen u dvostruku ulogu je ministar financija Boris Lalovac jer je njegov resor operativno zadužen za 'slučaj CHF', iako upućeniji tvrde da je model kojim Vlada presjeca taj problem proizvod neke druge radionice. Uz Lalovca sa 130.000 franaka kredita iz 2007. (a tvrdi se da to nije i jedini CHF kredit Lalovčevih), takav kredit, ali od 205.000 CHF ima i ministar zdravlja Siniša Varga (točnije, supruga mu), dok ministar Tihomir Jakovina iz 2006. vuče blizu 100.000 CHF kredita. S ministarskim plaćama oni su se solidno nosili i s povećanim ratama, a s koliko će ih otpisa Vlada uveseliti, zasad je nemoguće precizno izračunati. No, ako bi se uklopili u procijenjeni prosjek otpisa glavnice, a računa se da je to više od 25 posto (na 22-23 mlrd. kuna portfelja CHF kredita HNB ceh procjenjuje na oko 6 mlrd.), bilo bi to približno 700.000 kuna.

Hoće li ispasti 800.000 ili 600.000, manje je važno. Manje je važno i koliko će se izravno svaliti na teret poreznih obveznika jer će ih na kraju ipak sustići veći dio ukupnog ceha. U Vladi, doduše, ponavljaju da će račun platiti banke kojima će se omogućiti tek nešto porezne olakšice. Proračun (i porezni obveznici) u startu će ostati kraći za prihod od poreza na dobit banaka (lani je to bilo 700 milijuna), a prema postojećim propisima u idućim bi godinama banke, ako ostvare dobit, imale pravo koristiti institut poreznog gubitka. Što podrazumijevaju Vladine porezne olakšice, tek treba vidjeti. No, to što bi Zaba, PBZ, Erste, Hypo, Raiffeisen… negdje dogodine mogli osvanuti s gubitkom teško da će baš biti zabavno.

Plan koji bi na banke svalio 80 posto troška za neselektivni i nesocijalni model otpisa poreznim bi se obveznicima vratio kroz bumerang sudskih tužbi (nekoj drugoj vladi), premije rizika, dostupnost i cijenu usluga, animozitet investitora, slabljenje pozicija ostalih dužnika u problemima. Ministarska trojka u toj je priči važna na razini načela, kao što su to u vrijeme prvih domišljanja rješenja za švicarce u jesen 2011. bili npr. Đuro Popijač i Domagoj Ivan Milošević, također CHF dužnici.

Oni su u poziciji upravljati javnim novcem, pa su im i dohoci i imovina javni podaci. Tako znamo, primjerice, da ministar Varga, osim ministarske plaće, sa suprugom ima tri stana vrijedna tri i pol milijuna kuna, dva auta i nekoliko kredita za koje mjesečno izdvajaju 15-ak tisuća kuna. Za razliku od njega, Lalovcu je CHF kredit poslužio za prvu nekretninu od 70-ak kvadrata, što s više od 30.000 kuna mjesečne neto plaće njega i supruge nije problem servisirati, pa je u dvije godine uspio nabaciti i dodatnih 150.000 kuna štednje, na ukupno 640.000 kuna.

Kreditne i dohodovne pozicije ministra Jakovine tek su nešto tanje, ali ima više imovine i preko milijun kuna štednje. Sve u svemu, u državnoj akciji pomaganja CHF dužnicima ministri će teško apstrahirati osobni interes, kao što će Vladin koncept otpisa 'svima, koliko ih ima' teško ostati samo na pljesku. To je nemalim dijelom ipak razbacivanje tuđeg novca za kupnju glasova. Među 50-ak tisuća ljudi koje će zahvatiti ta akcija su i tisuće onih kojima se njome štite ugroženi profiti i investicije u druge, treće ili luksuzne nekretnine i pokretnine, a ne egzistencija i krov nad glavom. I ta se kategorija obično ilustrira primjerima javnih osoba (Severine, Majoli, Mandžukića, Bandića, Cvetojevića…).

No,  mnogo je krupnih dužnika ispod reflektora i u komociji anonimnosti čeka Vladin poklon. Ako ugrubo 13-14 tisuća najvećih dužnika u prosjeku ima oko milijun kuna duga, što proizlazi iz analize HNB-a s početka godine (na 1/4 onih s najvećim kreditima odnosi se čak 2/3 duga), znači da se na tu skupinu odnosi i blizu 4 mlrd. kuna otpisa prema Vladinu modelu. Ako pak u toj skupini dužnika i prevladavaju oni s iznosima do ili oko milijun kuna, nekoliko tisuća su sigurno krupne ribe s višemilijunskim kreditima kakvi ne služe tek za rješavanje stambenog pitanja. U ukupnom cehu na takve bi moglo otići približno milijardu i pol kuna. Čime se takva socijalizacija gubitaka na teret svih (pa da je i samo pola) može opravdati?

Koliko se istinski ugroženih dužnika u kunama ili eurima koji su na rubu izdržljivosti servisiranja kredita zbog gubitka radnih mjesta ili prepolovljenih primanja može 'riješiti' iznosom otpisa za top 100, 500 ili 1000 kapitalaca frankaša? Uza sve, potonji sigurno imaju više daha i spretnosti i da sudski istjeruju pravdu ako vjeruju da su ih banke tijekom dosadašnje otplate zakinule načinom primjene promjenjive kamatne stope. Prema pravorijeku Ustavnog suda, s valutnim bi se rizikom morali pomiriti i čekati da doba precijenjenosti franka (prema paritetu 20-ak posto) za koju godinu završi. Negdje treba početi s financijskim odrastanjem i preuzimanjem odgovornosti za preuzete rizike. Ministri bi u tome trebali biti prvi u redu. Pogotovo oni koji su iz financijskih cipela ušli u CHF kredite.