Dizanje granice neoporezivih godišnjih primitaka s 2500 na 7500 kuna, prijedlog poslodavaca koji je Vlada usvojila, mogao bi u naredna dva tjedna do stupanja na snagu pravilnika biti značajno ograničen. Računica naime pokazuje da bez “puhanja na hladno” prijedlog otvara mogućnost za zloupotrebe koje neće samo koštati radnike božićnica ili 13. plaće, nego i državni proračun i to za čak 2,5 milijarde kuna. Budući da se radi o iznosu ukupnih poreznih rasterećenja u cijeloj 2017., u Ministarstvu financija spremaju ograničenja u pravilniku koji je u javnom savjetovanju.

Vrag je u detalju

Kao kod većine domaćih propisa, misao vodilja je dobra: dizanjem plafona za neoporezive primitke poslodavci mogu (umjesto veće plaće koja nosi veći trošak poreza na dohodak) zaposlenike jeftino nagraditi izdašnijom božićnicom, regresom ili, recimo, godišnjim obrokom. Time se tvrtke lakše mogu nositi s problemom manjka radnika koji masovno odlaze u inozemstvo za bolje plaćenim poslovima. Pekarska tvrtka Mlinar, primjerice, među prvima je najavila da će od iduće godine radnicima podignuti plaću za 400 kuna. No, vrag je u detalju. Oni kreativniji mogli bi se poigrati s kalkulacijama porezne osnovice, a to je zazvonilo na alarm u Katančićevoj. Bez jasnih ograničenja, dizanje neoporezivih primitaka širom otvara vrata poslodavcima da radniku, primjerice, snize bruto plaću, a razliku isplate kao nagradu. Računica se može uštimati tako da radnik i dobije veća primanja, no sniženjem bruto plaće poslodavac manje uplaćuje za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, plaća manje poreza na dohodak i prireza. Isplati li sebi (i povezanim osobama) time smanjuje i osnovicu poreza na dobit. “To treba biti božićnica za radnike, a ne za poslodavce. Bitno je da mi imamo sustav koji ima izuzetno slabe institucije i mogućnost kontrole pa treba težiti tome da imamo što manje, a ne što više rupa”, kaže ekonomist Željko Lovrinčević koji je uvjeren da će manje od pet posto radnika od te mjere profitirati, za razliku od najmanje 50 posto poslodavaca.

Nema prostora na dohotku

No, još se dva problema otvaraju. Nepoznato je koliko ugovora o radu (ili kolektivnih ugovora) u javnim i privatnim tvrtkama propisuje isplatu nagrada, ne u novčanom iznosu već u formulacijama poput isplate zakonski maksimalnog iznosa neoporezivog iznosa, pred kojim bi se tvrtke iznenada mogle naći. Također, dugoročno je pogubno da se još više kida veza između uplata mirovinskih doprinosa i visine mirovina.

“Kada u mirovinskoj reformi ne dotaknete ono najbitnije, a to su povlaštene mirovine i povezivanje minimalne mirovine s imovinskim cenzusom, ništa ne napravite u zdravstvu već još povećate doprinos, ništa ne napravite na parafiskalnim davanjima, jedino ostane diranje u porez na dohodak. Treba reći da je Hrvatska u tri zemlje u Europi s najnižim efektivnim opterećenjem dohotka od 6 posto, tu prostora za relaksacije više nema, reforme se moraju raditi drugdje”, zaključuje.