Na buduću hrvatsku ekonomiju snažno će utjecati procesi iz sfere političke ekonomije. To uključuje suradnju sa zemljama Višegradske skupine, koju promiče predsjednica države, kao i jačanje partnerstva s Njemačkom, što je drugi značajan faktor. Svoj pečat u idućem razdoblju dat će i nekoliko megatransakcija: procjenjuje se, naime, da je nova Vlada, za razliku od ranijih, sklona velikim dogovorima s jakim partnerima. Ističe to u razgovoru za Poslovni dnevnik predsjednik Uprave BDO Savjetovanje Hrvoje Stipić.   

Uz restrukturiranje infrastrukturnih državnih kompanija, radili ste i kontroverzni projekt clean start bivše Vlade. Kako to ocjenjujete? 
Već u početku predložili smo osnivanje posebne agencije sa zadatkom upravljanja javnim dugom. Naš je prijedlog bio i da se osnuje nova agencija ili tim za promet i infrastrukuru, koji bi procjenjivao koji će se promet favorizirati, na kojim rutama, sve usklađeno s prometnom strategijom EU, čime bi se stalo na kraj praksi obnove prometnica bez ekonomske isplativosti i prestao rasipati golem novac. O prioritetima u izgradnji infrastrukture ne bi odlučivali političari već struka.  

Kakav je ekonomski smjer u kojem je krenuo novi premijer Orešković? 
Ocjenjuje se ispravnim jer je prvi zadatak moralo biti povećanje kreditnog rejtinga. To otvara mogućnost za financiranje novih investicija sa smanjenim kamatnim stopama, čak i za nekoliko postotnih poena. I tema kako unovčiti javno dobro, npr., koncesijama, dokapitalizacijom i izdavanjem obveznica, zanimljiva je ulagačima. Oko Hrvatske se počinje stvarati pozitivna energija, i to treba zahvaliti premijeru Oreškoviću. Na žalost, ona dolazi u vrijeme silazne putanje. Za novu ekonomsku i financijsku krizu u EU vrata  su ipak otvorena. 

Iz kojih sektora prednjače mete za privatne ulagače?
Riječ je o nizu kompanija u različitim sektorima, a zainteresirani su i strani ulagači, no značajnije transakcije očekuju se u energetici te u zdravstvenom sektoru. Konsolidira se, naime, tržište privatnih poliklinika, dok postoje velike kompanije poput Agrokora i Adrisa, koje u tome vide priliku za ulaganja. I u ICT sektoru pripremaju se preuzimanja kao rezultat razvoja konkurentnih proizvoda u okrilju manjih tvrtki, pa ih velike sad planiraju 'usisati'. U nove procese ući će i brojna gradska poduzeća u potrazi za novim rješenjima kako bi nagomilane obveze i ograničenu mogućnost zaduživanja premostili u suradnji s privatnim sektorom. Država bi trebala redefinirati koja su to strateška poduzeća i kako će svoje udjele ponuditi na tržištu. Iako u nekim situacijama imamo manjinske investitore koji žele ući do 25%, većina kupaca, logično, ipak želi upravljački paket.  

Koliki je taj potencijal?
Ovo se tržište odavno snima, prve laste su tu, ali ne kupuju, nego temeljito promatraju, što uključuje analizu makroekonomskih trendova i sektorske analize. Zanima ih gdje se može stvoriti dodana vrijednost. Ipak, dio velikih europskih kompanija odustaje od Hrvatske. Količine koje mogu prodati su male, a mi smo i dalje nekonkurentni u cijeni rada.

Dakle, ovo je tržište kupaca vjerojatno u znaku nižih cijena?
Da. Plaćat će se samo realna cijena, bez premije, s uključenom premijom rizika, s time da će dio transakcija ići kroz dokapitalizaciju. To vrijedi za sve kompanije koje će se naći u tržišnoj ponudi, bez razlike jesu li privatne ili državne. Procjenjujemo da će oko dvije trećine kupaca doći sa stranih tržišta, no cijene budu visoke, čekat će i dalje. Stoga se dodatno otvara pitanje aktivnije uloge fondova gospodarske suradnje (FGS). S dvije milijarde kuna zajedničkog ulaganja javnog i privatnog sektora, FGS-ovi su stabilizirali poslovanje konkuretnog dijela privatnog sektora. Dali su mu priliku za rast, a smatramo da im danas treba zaokret k novom modelu financiranja te osnaživanja pozicije FGS-ova.

Uz neaktivno tržište kapitala i banke koje svoje plasmane moraju štititi konzervativno, koja su rješenja? 
Očekuje se ulazak fondova rizičnog kapitala iz EU koji lakše preuzimaju rizik, ali i izlazak domaćih tvrtki na strane burze kapitala. Druga kotacija Londonske burze (AIM), npr., omogućuje jednostavniji pristup tržištu internacionalnog kapitala, čime se može indirektno dodatno podići rejting i Hrvatskoj, jer naših tvrtki uopće nema ondje. Tako se otvara perspektiva za kapitalno jačanje tvrtki iz različitih sektora, posebice onih iz nekretninskog biznisa i turizma, energetike, zdravstvenog sektora i informacijske tehnologije. Upravo će iz tih branši prvi domaći subjekti krenuti u IPO preko ove kotacije, čime će dobiti svjež kapital, ali i međunarodnu referencu, uz mogućnost da privuku nove investitore i rade nove dokapitalizacije.

Pripremate li takve projekte? 
Svakako, radimo s nekolicinom privatnih poduzetnika srednje veličine. Nekima od njih je svjež kapital potreban za širenje poslovanja, a drugima za preuzimanje manjih kompanija na tržištu EU. Riječ je o posebnim nišama, a mete su oslabljeni i dezinvestirani nišni igrači, ali i obiteljske kompanije čiji nasljednici žele izaći iz biznisa. Zanimljivo je i da velike kompanije ograničeno koriste mogućnosti pristupanja EU. Pored velike trojke AAA (Agrokora, Adrisa i Atlantica) i iznimaka poput AD Plastika, Dalekovoda i HS produkta, trenutačno ne vidimo pravu energiju i ambiciju velikih kompanija da krenu u tom smjeru internacionalizacije poslovanja. Nedostaje im strategija širenja, bilo preuzimanjem i spajanjem, bilo organskim rastom, gdje rješenje vidimo u jačoj podršci države kroz novu izvoznu banku ili kapitalno jačanje HBOR-a.

Slijedi 10-15 preuzimanja  

Koliko megatransakcija se očekuje na domaćem tržištu te što slijedi na tržištu spajanja i preuzimanja? 
U ovoj i idućoj godini trebale bi uslijediti tri ili četiri megatransakcije u infrastrukturi. Na ruku tome ide pool pripremljenih projekata, a prvi je projekt Pelješki most, jer može biti riješen za šest do osam mjeseci. Izgleda da je zeleno svjetlo dobila Bina-Istra, a procijenjena vrijednost tog projekta je 200 milijuna eura. Kao međunarodni prioritet u fokusu je i LNG terminal. Energetski projekti iz programa obnove i izgradnje termoeletrana i hidroeletrana, također spremni, vrijede oko 10 milijardi kuna. Utoliko, svaka Vlada morala bi imati poseban tim za projekte koje će ostaviti sljedećoj Vladi jer projekti nisu vlasništvo određene političke opcije, nego su hrvatski, dok za realizaciju trebaju sedam do osam godina. Dolazi aktivno razdoblje za spajanja i preuzimanja te smatramo da će se realizirati između 10 i 15 transakcija, što uključuje i prodaju manjinskih udjela iz portfelja države, u prvom redu Podravke i Ine. U odnosu na prethodno razdoblje, to je značajno više.

Bez strategije

Može li Vlada u brzim koracima kompenzirati propušteno vrijeme obilja jeftinog novca za refinanciranje javnog duga i restrukturiranje javnih tvrtki?  
U našoj branši konkurencija je jaka, imali smo dobre godine i kvalitetno obavljali svoj posao. Gdje god smo došli, radili smo na konsolidaciji i restrukturiranju koje je postalo konstanta; kad jedna faza završi, započinje nova. To je globalni trend. No, problem nastaje kad nakon financijskog i operativnog restrukturiranja izostane strateško restrukturiranje, zbog manjka strateškog usmjerenja vlasnika. Uzmimo za primjer HŽ Cargo, koji je sad financijski sređen, ali mu nedostaje stateško usmjerenje. Izdvojio bih i teško restrukturiranje tvrtke Pružne građevine, ali i Hrvatskih cesta, Croatia Airlinesa i Janafa.