Eto, dogodilo se da je i potpredsjednik Vlade Branko Grčić ispao premalo optimističan. Dan-dva prije nego što su se iz Državnog zavoda za statistiku (DZS) oglasili preliminarnom procjenom o 2,8 posto realnog rasta BDP-a u trećem kvartalu tipovao je na “barem 1,9 posto”, tj. čak nešto manje i od makroekonomista koji su u Hininoj anketi predvidjeli oko 2,2 posto. Budući da je drugo tromjesečje bilo 1,2 posto jače nego lani, DZS-ova prva procjena za ljetni kvartal implicira da smo dva kvartala zaredom imali u prosjeku dva posto rasta. Kako je to “točka odmrzavanja” plaća koju su sindikati zaposlenih u javnom sektoru dogovorili još u vrijeme Sanaderove vlade, zaredale su već i računice koliko bi povećanje plaća moglo donijeti 2016. pojedinim profesijama i, s druge strane, opteretiti proračunske izdatke. No, vrag je obično u detaljima pa se možda i s kalkulatorima povišica ipak malo požurilo.

Treba za početak pričekati 4. prosinca kad bi DZS prema planu objava trebao izaći sa čvršćim i detaljnijim procjenama. Zbog “druge decimale” lako bi se moglo dogoditi da 1,2 plus 2,8 na kraju ne ispadne 4 nego 3,9 posto, a time bi u vodu pale i računice s povišicama.

Dio ekonomista to drži prilično izglednim, a budući da se proračunski efekt aktiviranja povišica procjenjuje na oko 1,8 milijardi kuna, s obzirom na hrvatske fiskalne neravnoteže i komplikacije sa sastavljanjem nove vlade neki to i priželjkuju. “Zapravo, u kontekstu aktiviranja sporazuma sa sindikatima pomalo čudi što se u prvoj procjeni kvartalnog BDP-a išlo upravo na rubnu stopu kvartalnog rasta”, kaže jedan iskusni makroekonomski stručnjak. Time je aludirao na politički kontekst te činjenicu da u procjenama BDP-a postoji i nešto što se kolokvijalno zove “prostor slobode statističara”, odnosno što je manje egzaktno od takozvanih visokofrekventnih pokazatelja gospodarske aktivnosti. Jedna od takvih zona su procjene promjene stanja zaliha koje su u pravilu najizraženije upravo u ljetnom kvartalu (lani npr. -9,7 milijardi kuna) zbog čega, primjerice, desetpostotni pad zaliha može osjetno utjecati na stopu kvartalnog rasta. Jednako tako, određena razlika u odnosu na signale koje glede realnog rasta BDP-a daju mjesečne objave podataka o kretanjima u trgovini, turizmu, građevinarstvu, industriji… može proizaći i iz takozvanog BDP deflatora, pogotovo u svjetlu pada cijena nafte. Time se zacijelo može objasniti barem dio razlike između DZS-ove prve procjene i prethodnih očekivanja analitičara o tome na koliko je ubrzao kvartalni rast gospodarstva.

A ne potvrdi li DZS uskoro preliminarnu procjenu, državni zaposlenici mogli bi se načekati do povećanja plaća, jer se u četvrtom kvartalu ipak očekuje usporavanje rasta i upitno je hoće li zajedno s trećim dati prosječnih dva posto.

Na razini cijele godine sada se čini izglednim da bi gospodarski rast mogao biti približno na razini devetomjesečnog skora, a to znači oko 1,5 posto. Nakon punih šest godina recesije, rast je sam po sebi dobrodošao. Dobro je i što će se pokazati većim od donedavnih prognoza domaćih i međunarodnih institucija. No, koliko je to dobro ili slabo u širem kontekstu, u usporedbi s drugima? S 1,5 posto realnog rasta u prva tri kvartala Hrvatska u odnosu na prosjek rasta u EU i dalje zaostaje, s tim da je prema usporedivim zemljama srednje i istočne Europe tempom rasta i dalje zapravo na začelju. U prvom je polugodištu samo Estonija imala slabiji skor od Hrvatske, što znači da je naš gospodarski oporavak i dalje u znaku divergencije, nedovoljan za zaokret od relativnog nazadovanja.

“Sadašnjim tempom rasta BDP-a za vraćanje na predkriznu razinu trebalo bi nam osam godina, dostigli bismo je tek 2023. ističe Zvonimir Savić, glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore. Poput mnogih drugih, u priči o stopama rasta hrvatskog gospodarstva izuzetno važnim smatra to što je naš rast premali za plaćanje kamata. Dodatni je problem što Europska komisija ni u idućih nekoliko godina u Hrvatskoj ne vidi potencijal za stope rasta iznad dva posto.

Ove godine realan rast od oko 1,5 posto s obzirom na izostanak inflacije znači za približno toliko veći porast nominalnog BDP-a. Dakle, ove godine prirast BDP-a mogao bi biti oko pet milijardi kuna (lani je bio 328,4 mlrd.), a to je tek 40-45 posto iznosa koji država treba osigurati samo za troškove kamata. To dovoljno govori o razmjerima problema javnog duga, kao i potrebi stvaranja pretpostavki za veće ukupne stope rasta. U trećem kvartalu, primjerice, rast bruto dodane vrijednost zabilježen je u samo dvije od ukupno deset statističkih kategorija djelatnosti (prva je ona u kojoj su objedinjeni turizam i trgovina, a druga prerađivačka industrija). To nije dovoljno za veće stope rasta.