Država ne postoji radi fiskusa, nego fikus zbog države. Hrvatska je cijelo vrijeme makroekonomski stabilna, ali nazaduje, pa se postavlja pitanje cilja države. Da bi stabilnost fiskalne i monetarne politike ostvarivala društvene i ekonomske ciljeve, ključna je industrijska politika s faktorima za povećanje proizvodnje, koji nisu samo financijske naravi.

Razina na kojoj se ostvaruje fiskalna i monetarna stabilnost određuje ili ograničava i razinu proizvodnje. Mislim da bi Hrvatska morala prijeći s postojeće razine fiskalne i monetarne stabilnosti na drugu razinu, koja bi stvorila uvjete, tj. okvire za veću domaću proizvodnju, kaže profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić, s kojim smo razgovarali o odjecima Kopaonik biznis foruma, potrebi za sličnim forumom u Hrvatskoj, neuspjesima bivše Vlade, investicijama i zaokretima u ekonomskim politikama.

"Drugi je problem što Hrvatska nema industrijsku politiku, tj. institucionalnu infastrukturu i sustav koji bi omogućio da se zaposle hrvatski resursi. Porazno je kako smo to područje tretirali. Kad nas je EU pitala koje ćemo proizvodne sektore razvijati, napravili smo jedan dokument (Industrial policy) samo da zadovoljimo Europu i formalno ispunimo taj uvjet. Dakle, nismo napravili dokument po kojem ćemo djelovati, koji će biti vodič za ekonomsku politiku i za poduzetnike. Kad smo ušli u EU, Ministarstvo gospodarstva je opet napravilo nešto što zovemo industrijskom strategijom, zaboravljajući da smo već takav dokument izradili za pristupanje EU", podsjeća Jurčić.

Uz novu ekonomsku paradigmu, za kakav se zaokret zauzimate u političkoj ekonomiji?
Stabilizacija javnih i monetarnih financije ne moraju imati pozitivan učinak na bit ekonomije – proizvodnju, zaposlenost i dohodak, ako ne padnu na plodno tlo, a to bi u ovom slučaju bila dobra industrijska politika, uključujući tehnološku i obrazovnu, te regionalna politika. Stabilne javne i monetarne financije nisu svrha sama sebi, niti su same po sebi dovoljne za stabilnost i razvoj ukupne ekonomije i društva, kao što ni stabilne cijene, tečaj i proračun ne znače uspješnu ekonomsku politiku ako stopa nezaposlenosti iznosi više od 10 posto, a dugovi rastu. Ekonomsko-politički ciljevi, prema čijem ostvarenju treba mjeriti uspješnost svake Vlade, jesu: stopa gospodarskog rasta, puna zaposlenost i u hrvatskim uvjetima, približavanje razvijenosti EU. Hrvatska je po prirodi stvari trebala iz krize izaći 2012., ali nije jer je Kukuriku Vlada vukla krive poteze i državu gurnula u dublju krizu. Danas se glavni problemi vide kroz makroekonomske neravnoteže i prekomjerni deficit, što je rezultat nefunkcioniranja ekonomije zbog neizgrađenosti ekonomskog sustava i politikanskih poteza ekonomske politike. Ekonomska politika morala bi doći iz političke ekonomije, koja proučava odnos društvene i gospodarske strukture. Na temelju saznanja kako ekonomski i tehnološki napredak utječe na promjenu društvene strukture, a ona na efikasnost ekonomije, na temelju toga, sve razvijene zemlje danas vode ekonomsku politiku. Uspješna ekonomska politika temelji se na dostignućima znanosti i prilagodbi specifičnostima vlastite zemlje. U Hrvatskoj to ne postoji. Mi parcijalno kopiramo tuđe modele, što ne daje učinke. Ne postoje na svijetu dvije iste zemlje!

Što konkretno predlažete?
Poticajan za novu klimu može biti i skup u Hrvatskoj sličan ovom na Kopaoniku, gdje u tolerantnoj atmosferi razgovaraju znanstvenici, stručnjaci, poslovni ljudi i političari, što bi dalo pogled na hrvatsko gospodarstvo i društvo sa svih strana. Ekonomija je odraz stanja u društva, a situacija pokazuje se da smo u dubokoj društvenoj krizi. U intelektualnoj sferi društva, koja je osnova razvoja države i dobre politike, postoji visok stupanj isključivosti i neuvažavanja, ili barem premali intenzitet suradnje. To je glavni hrvatski problem. Iza svake uspješne politike u svijetu, kroz cijelu povijest, stajala je jaka intelektualna elita – ljudi koje ste malo ili nimalo vidjeli. Iza Aleksandra Makedonskog bilo je 30-ak filozofa, i tako iza svih uspješnih političara u povijesti, a mi u 21. stoljeću očekujemo da će se dogoditi čuda. Tražimo čarobna rješenje, a svaka politika ih najavljuje i sije iluzije. Imamo himnu, zastavu, nogometnu reprezentaciju i državu, ali ne i sustav, procedure, način izgradnje i upravljanja suvremenom državom. Hrvatska društveno-politička scena je pretrpana politikantima, hoštaplerima, retoričarima, lobistima, romantičarima, iluzionistima, ljudima različitih interesa, a premalo ima realista, ljudi sa znanjem vođenja države i politika za ostvarivanje hrvatskog društvenog interesa. Da bi Hrvatska bila uspješna, stoga, uz operativno vođenje države, treba izgraditi i taj moderni državni sustav. U Kukuriku Vladi bilo je puno improvizacije, što bi u nekoj drugoj situaciji moglo uspjeti, ali bivši predsjednik Vlade nije sposoban voditi, niti koordinirati različite inicijative. Neke dobre ideje pojela je neusklađenost podsustava. Stoga, najveći uspjeh ove Vlade u političkom smislu ovisi o otvaranja dijaloga između ljudi, znalaca, s različitim idejama i različitih interesnih skupina, kako bi se pronašao najbolji put za ostvarivanje zajedničkog hrvatskog društvenog interesa.

Zašto je to ključna pretpostavka za stabilan i održiv rast?
Razvoj ovisi o otvaranju dijaloga jer je isključivost prenesena na cijelu strukturu društva. Isključivost na intelektualnoj i političkoj razina blokira razvoj države. Hrvatskom politikom dominira retorička razina, što znači da smo još na pitkim pričama koje građani želi čuti i izradi dokumenata koje tek formalno radima, da pokažemo da se trudimo, a ne da u suštini nešto napravimo. Suština je da se nismo okrenuli sebi da vidimo, koliko toliko, u kakvoj smo situaciji, s kakvim resursima raspolažemo i kakvu politiku trebamo primijeniti da nam bude bolje. Za usporedbu, primjerice, kad govorimo o Kopaonik forumu, može poslužiti primjer Srbije koja ima puno težu situaciju od Hrvatske, ali iz dijaloga predstavnika Vlade na Kopaoniku, profesora i poslovnih ljudi stječe se dojam da dolaze do zajedničkog mišljenja o nekim izvorima problema, što je uvjet za zajedničko traženje rješenja. Prije nekoliko godina shvaćen je problem visoke eurizacije i ove godine svi pričaju o potrebi dinarizacije, te se nastoji pojačati uloga dinara i osnažiti ga kao novac i instrument ekonomke politike. Dok oni vide veliki problem u prevelikoj euruizaciji i o tome diskutiraju, pa je i guvernerka na forumu iznijela podatke o povećanju udjelu korištenja njihove valute u depozitima i kreditima, u Hrvatskoj se ona uzima kao nešto zadano i nepromjenjivo, ne nude se rješenja. Kod nas se ne vodi dijalog o tome što je hrvatski interes, vlada isključivost i izostaje rasprava u kojoj se uvažavaju drugačija mišljenja.

Očekujete li prekretnicu ekonomskoj politici?
To ovisi o tome hoće li Vlada biti opterećena starim rješenjima koja su Hrvatsku dovela u krizu. Što se tiče premijera Oreškovića, siguran sam da je on nije opterećen starim odnosima. Premijer je očito liberal, što može biti problem u državi koja se razvijala kao socijalna, kao uostalom i najveći dio Europe. Preuzeo je posao, za koji nema obrazovanje i iskustvo. Nije živio u Hrvatskoj, tako da nema dovoljno razvijena osjetila za procjenu kretanja u hrvatskom društvu. No, to može biti i dobro jer nije opterećen starim modelima i rješenjima. U svakom slučaju, pred velikim je izazovima. Vrijeme će pokazati koliko mogu pomoći sposobnosti i kvalitete s kojima se popeo visoko u biznis sektoru, tako da u ovlada situacijom kako bi mogao voditi Vladu, odnosno državu.

Je li bez korjenitih promjena moguće očekivati rast i investicije?
To nije moguće. Poslovne politike za privatno investiranje su dijametralno suprotne ekonomskim politikama za povećanje investicija. I ciljevi investicija su različiti: kod poslovnih investicija na kraju treba ostati veći profit, a makropolitički ciljevi su veći nacionalni dohodak, veća zaposlenost i izvoz. Samo zakonima o investicijama se investitori ne mogu privući, a izazovi su veliki: treba nam 4 posto rasta BDP-a da se ne povećava javni dug ili da ne režemo standard građana, odnosno da ostanemo na nuli, zatim 5% da ne stagniramo, a 7% da počnemo sustizati Europu. Za takve ciljeve nema objektivnih ograničenja. Sve ovisi o sposobnosti Vlade. Za rast su potrebne i sve četiri dobre i koordinirane politike, a to su fiskalna, monetarna, industrijska i regionalna politika. Iz tih politika i instrumenata proizlazi isplativost ulaganja, i tad ne morate poznavati nijednog investitora, a doći će sami, i to na tisuće njih. Naime, investitor je bistar čovjek i zna da je politika danas jedna, a sutra druga, i pravi investitor ne veže se uz političara, nego uz sustav koji mu jamči isplativost. Isplativost ulaganja sagledava kroz potražnju, iskoristivost kapaciteta i efikasnost ekonomske politike. Kako ćete uvjeriti nekog investitora u isplativost proizvodnje u Hrvatskoj ako sve više kapaciteta ostaje neiskorišteno. Čemu nove investicije kad imate neiskorištene stare? Očito, u Hrvatskoj nije problem u resursima, nego u politici. Vlada taj dio sad preskače i poziva investitore, a svaki pametan investitor, prije detaljnije analize postavlja pitanje, zašto postojeći kapaciteti nisu iskorišteni? Razlog leži u činjenici da se ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj, i to zato što nema kvalitetnih, prema hrvatskim specifičnostima usklađenih politika.

Kakva će po Vama biti korist od vala privatizacije, aktivacije mrtvog kapitala?
U nepromijenjenoj ekonomskoj politici korist će biti mala. U takvoj situaciji glavni zainteresirani će biti špekulanti, trgovci nekretninama, rentijeri, a ne istinski proizvodni poduzetnici. To nije stvaranje nove vrijednosti nego promjena vlasnika, a ključni su potezi zbog kojih će se investitorima isplatiti ovdje raditi. Mora postojati evidencija nacionalnog kapitala i mora postojati politička odluka koliko nacionalnog kapitala može završiti u rukama stranaca. Usto, trajni zadatak ekonomske politike je dizati vrijednost nacionalnog kapitala, što je osnova ekonomske i političke stabilnost zemlje i u globaliziranom svijetu.

Znači li to da reforme te tempo i provedba, koji su zasad nepoznanica, kritična točka od koje mnogo ovisi, nije moguće izvaditi iz ladice, primjerice, gospodarski dio programa IFO instituta?
Ne. Dokument IFO instituta napravljen je kvalitetno po pravilima struke. No, ekonomska politika sastoji se i od znanja ekonomije i politike i njezine sposobnosti da razumije ekonomiju i svakodnevna kretanja u domaćem i svjetskom gospodarstvu i društvu. Drugo, povijest pokazuje da su sve zemlje koje su se razvile i razvijaju se prije toga razvile "vlastitu snagu za vlastiti razvoj". Dok Hrvatska ne razvije vlastitu snagu za vlastiti razvoj, neće niti zaustaviti propadanje, niti se razvijati. Očito je da je gospodarski problem u Hrvatskoj najveći, da rješenju tog problema treba pristupiti sustavno i koordinirano, a sadašnja Vlada nema potpredsjednika vlade za gospodarstvo, koji bi koordinirao desetak ekonomskih politika međusobno i njih sa socijalnim politikama, i na temelju tih odnosa reformirali javnu upravu i javne djelatnosti. Potreban je uvid na strani koja stvara dohodak (proizvodnja) i na drugoj strani gdje se sredstva iz proračuna troše, i koliki se dio se vraća u domaću proizvodnju.

Kojoj ekonomskoj misli ili zemlji najviše nalikujemo?
Stječe se dojam da smo nalik Engleskoj prije 300-tinjak godina, kad su se rješenja tražila u parcijalnim pogledima i interesima. Prekretnicu je napravio Adama Smitha koji 1776. piše da za državu nije bogatstvo u novcu, zlatu i srebru, nego u domaćoj proizvodnji i da je važno bogatstvo pojedinca, ali da je cilj bogatstvo naroda. To je postalo dio političke platforme na kojoj se Engleska razvija do današnjih dana. Cilj je bogata država. Hrvatskoj danas nedostaje jedna takva državna politička platforma prema kojoj će u bogatoj državi (narodu) biti i bogatih pojedinaca. Naša je realnost da u Hrvatskoj, zemlji siromašnih ljudi, postojii nekolicina bogatih. To je rezultat sustava, a ne sposobnosti ili nesposobnosti pojedinca. Postavlja se pitanje bi li naših 60 posto poduzetnika uspjelo da nismo imali neefikasnu državu, odnosno bi li u efikasnoj državi baš oni bili uspješni ili bi to bili neki drugi, i puno više njih. Umijeće je države i u tome da pronađe optimalnu raspodjelu nacionalnog dohotka između rada i kapitala, a sve krize u povijesti dogodile su se zbog neravnomjerne raspodjele dohotka i izrazite pohlepe. U Hrvatskoj, naime, raste i štednja i broj blokiranih osoba. Postoje države koje kao glavni cilj postave profit, pa imaju mali broj bogatih i veliki broj siromašnih, no Europa je stvarana kao socijalna država i država blagostanja.

Prijeti li rizik da nam EK uvede korektivne mjere?
Kako EU funkcionira na nefunkcioniranju, smatram da joj neće biti u interesu kažnjavati zemlju koja ne može napraviti štetu EU svojom situacijom, i koja je usto tri puta nerazvijenija od prosjeka EU. No, ako bi posljedice ipak bile vidljive kroz gubitak sredstava iz EU fondova, to ne bi trebalo biti presudno: za izlazak iz krize i za razvoj na današnjoj razini trebamo od 13 do 15 milijardi eura investicija godišnje. Sad smo na razini od oko 8 milijardi. Iz fondova EU pripada nam oko jedne milijarde godišnje, ako svu papirologiju napravimo kako treba. U proračun EU trebamo uplatiti oko 550 milijuna eura. Znači, hrvatski neto rezultat s EU je oko pola milijarde eura. Iako će nam dobro doći svaki cent iz EU, ako ne privučemo dodatnih barem 6-7 milijardi eura investicija iz drugih izvora, u Hrvatskoj se stanje neće poboljšati. Prijetnja nam stoga ne dolazi od problema deficita, nego od domaće proizvodnje i pametne politike koja će privući dodatna ulaganja.

Nakon uspjeha u internacionalizaciji i rasta izvoza, najavljen je dolazak fondova rizičnog kapitala. Koliko to može pomoći?
Malo. U Hrvatskoj je rizik veći čak i od onog koji je prihvatljiv za fondove rizičnog kapitala. Premija rizika koju plaćaju tvrtke dva posto je veća u odnosu na prosjek EU, odnosno, dvostruko u odnosu na Češku i druge tranzicijske zemlje. Rizični kapital ima svoje procjene, ni on ne ide bez procjena. Danas ostvarujemo 10 tisuća eura po stanovniku, a prosjek Europe je 28.000, što znači da smo tri puta neefikasniji. Iza nas su Rumunji i Bugari po proizvodnji, dohotku i potrošnji, no oni idu rastu, a mi stojimo na istom mjestu i relativno propadamo. Naši resursi, obrazovanje i tehnologija omogućuju da ostvarimo 20.000 eura po stanovniku, pa nam za taj rast treba jedna sposobna Vlada i sustavni pristup ekonomskim problemima, umjesto stalnih iluzija koje nam na ekonomskom planu prodaje politika. Najveći kapital za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku, je pametna, sposobna i dobro organizirana Vlada. Bez toga, ni jedan drugi kapital ne može pomoći Hrvatskoj.

Što zamjerate radu bivše Vlade?
Visoko smo u rangirani po resursima i ljudima, ali nemamo sreće sa politikom, što se vidjelo i kod Kukurike Vlade. Povijest je pokazala da ekonomija prirodno raste ako ljudi ne vode krive politike. Tako je dva posto hrvatskog krhkog rasta posljedica nečinjenja. Naime, mjerama kao što su povećanje PDV-a i cijene energenata, donesenim na početku mandata, srušili su hrvatsku ekonomiju ukupno oko 5 posto. Kad su se te mjere iscrpile, nakon tri godine, došao je rast, ali to zato što u protekle dvije godine Vlada nije poduzimala nikakve mjere. Počeo se ostvarivati prirodni rast od 1 do 2 posto godišnje, koji ovisi o resursima, strukturi radne snage i minulom radu i ekonomskim kretanjima u EU. Turizam u EU raste po stopi od oko 5%, i nama se to prelijeva, tako da radili – ne radili raste turizam, koji vuče ukupni raste. Druga je priča s potražnjom roba na svjetskom tržištu jer i ona raste: 2010. je svjetski izvoz bio oko 16.000 milijardi dolara, a 2014. godine 23.000 mlrd. dolara. Svjetsko tržište traži robe, pa i u hrvatskom gospodarstvu, i kod nas se vidi da raste proizvodnja hrane, prirodnih proizvoda i onih od drva. Ako okruženje ostane isto, što znači rast turizma 3 do 4%, i ako Vlada ne poduzme nikakve negativne mjere, naša će stopa rasta biti između 1 i 2% i u 2016. Čemu će biti bliže, ovisit će o klimi, koja određuje kakva će biti poljoprivredna i turistička žetva. S prosječno kvalitetnom politikom može se doseći rast od 4%, a s pametnom politikom i 7%.

Kako do cilja povećanja proizvodnje i zaposlenosti te izvoza, i barem 4% rasta BDP-a?
U usvojenom proračunu nema mjera za povećanje domaće potražnje, pa zato iz Vlade kažu da očekuju rast, umjesto da ga planiraju. Povećanje proizvodnje dolazi iz povećanja domaće potražnje i iz izvoza. Za značajnije povećanje izvoza i turizma treba nam tri do pet godina pametne politike, a domaća potražnja može se povećati u roku od godinu dana, ali s mjerama kojih u proračuna nema. Proračun je status quo, vodi se neutralna ekonomska politika, za razliku od one pozitivne, koja stvara potražnju za domaćim robama te povećava izvoz. To su dva područja iz kojih može doći povećanje proizvodnje i zaposlenosti, ali za to morate imati politike i mjere i sustav upravljanja s njima.

Kako komentirate otvaranje socijalnog dijaloga Vlade sa sindikatima?
Premijer ima prirodnu potrebu da sve upozna jer nije živio ovdje. Ako bi se ta potreba za dijalogom prenijela na potrebu za dijalogom između svih nas, bio bi to kvalitetan skok, no ako bi to bio dijalog predsjednika Vlade sa svakom interesnom skupinom zasebno, onda to neće imati efekta. Različite društvene i interesne skupine trebaju jedan sustavni mehanizam da počnu razgovarati, slušati jedne druge i pronalaziti zajedničke interese. Taj proces može otvoriti Vlada, i širiti ga piramidalno prema bazi. Mi smo, primjerice, potpuno isključili Ekonomski institut. Razvijene zemlje imaju na desetke državnih instituta za različite društvene znanosti koji kao stajaća vojska sustavno prate razvoj društva i gospodarstva, i kad dođe kriza onda se politika obrati njima s pitanjima koji su glavni uzroci krize i koja su operativna rješenja. Oni na stručan način prate sve promjene u tehnologijama, svjetskom tržištu, geopolitici i takve informacije prosljeđuju Vladi i zainteresiranim poduzetnicima.

Zagovarate li nove oblike državnog intervencionizma i zašto?
Bit ćemo uspješni onoliko koliko država razvije institucije koje će razvijati ideje za razvoj države i razvoj pojedinog sektora. Osim javnih dobara, država se ne bi trebala direktno spuštati dalje od sektora, u pojedina poduzeća. Razvoj sektora je potreban i zbog novog poticaja poduzetnika te novih trendova. U klasičnim industrijama, poput automobilske i tekstilne, ljude zamjenjuju roboti, a imperativ postaje kreiranje novih industrija, no mi imamo paradoksalnu situaciju. Imamo brodogradnju, a uništavamo Brodarski institut, iako će se i dalje oko 80 posto roba prevoziti brodovima. Također, u sljedećih 15 godina bit će potražnja za 30.00 aviona, no vrlo malo radimo na uključivanju u ta suvremena sredstva prijevoza. Isto je s proizvodnjom dijelova za obnovljive izvore energije. Ciljevi će se kod tih izvora s 20 posto dići na 30 posto, a za tu energiju trebate strojeve i uređaje. To znači da danas trebate stvoriti obrazovanje i institucije kako biste ušli u taj biznis sutra. Kako ne radimo sustavno gotovo ništa od toga, morat ćemo uložiti 10-ak milijardi eura u instalaciju te opreme u idućem razdoblju. Končar se pokušava u to uključiti, ali nema pravi poticaja države. Kompanije trebaju potporu države za razvoj. Njemačka država planira za pet godina planira utrostručiti broj radnih mjesta u OIE doći na milijun i pol. Nitko nije za tržište više od mene, ali Vlada mora stvoriti uvjete.

Kopaonik Business Forum

Kako komentirate ovogodišnji Kopaonik biznis forum?
Forum je organiziran u suradnji Saveza ekonomista Srbije i udruge korporativnih menadžera i stranih ulagača s ciljem upoznavanja situacije i rasvjetljavanja smjera u kojem se ide. Riječ je o širokom ekonomskom forumu: kako makroekonomski dio, tako i onaj korporativni, predstavlja srpski Davos s visokom kvalitetom. U makroekonomskom dijelu, pored znanstvenika- profesora sudjeluju predstavnici tamošnje Vlade i Narodne banke te se čuju različita mišljenja i ideje. Bit znanja, inače najjače poluga razvoja, upravo je izmjena ideja. Njegova je kvaliteta u tome što sudjeluju ljudi koji su na različitim odlučujućim pozicijama, pa korporativne vođe slušaju političare, i obrnuto, dok na marginama traje lobiranje. Smatram da je glavna vrijednost u tome što političari imaju priliku čuti na koji način mogu privući investitore, a investitori puno bolje mogu procijeniti u kojem smjeru će politika voditi državu.