S najnovijom aferom Hrvatske gospodarske komore u kojoj se istražuje zakonitost trošenja njezinih prihoda u posljednjih nekoliko godina krenulo je i preispitivanje njezinog statusa kao i modela financiranja. Tako se načelo i pitanje prvenstva u naplati komorskog doprinosa i članarina, što je stara boljka gospodarstvenika, a pokazuje se da ih HGK-a prikuplja uz pomoć poreznog aparata.

Komorski doprinos, naime, gospodarski subjekti obvezni su platiti jednom godišnje, a članarinu svakog mjeseca, no ukoliko to ne učine, kreće im prisilna naplata koju za Komoru obavlja Porezna uprava. Riječ je o ugovoru koji su sklopili još davnih dana Komora i Porezna, kaže Vlado Brkanić, glavni urednik mjesečnika "RRiF", i to po pravilima koja vrijede za sva javna davanja, počevši s porezima i doprinosima. Na taj način Porezna uprava ima presudnu ulogu u pogledu efikasnosti naplate Komorinih prihoda, što HGK-u daje prednost i pred nekim javnim poduzećima.

S jedne strane, efikasnost jamči prvenstvo u naplati Komore pred ostalim vjerovnicima u sustavu prisilne naplate, a pokazuje se da isto funkcionira i kad je riječ o tvrtkama koje čekaju na otvaranje predstečajnog postupka, kao i u predstečajevima. Kako naši izvori iz biznisa navode, u stotinama slučajeva, u naplatu prihoda Komore od članica koje su praktički pred bankrotom uključuje se i Porezna uprava temeljem spomenutog ugovora, a tako se od brojnih dužnika taj parafiskalni namet naplaćuje već godinama. Model je to po kojem se, međutim, ne naplaćuju razni drugi parafiskalni nameti, pa primjerice to se ne primjenjuje kod silnih davanja iz područja Hrvatskih voda, koje vodne naknade ubiru same. Isti je slučaj i sa Hrvatskim šumama koje naplatu naknade za općekorisne funkcije šuma provode same, bez pomoći poreznika.

"Da nema pomoći Porezne, utjerivanje od strane Komore svelo bi se praktički na dobrovoljni prilog", kaže Brkanić, pledirajući za primjenu slovenskog modela samofinanciranja i dobrovoljnog članstva, koje se tamo okuplja oko trgovinske i industrijske komore, a u kojima inače radi tek po 15-ak zaposlenih.  No, tijesna veza koja s ove strane Sutle postoji između porezne administracije i komorskog sustava, po mišljenju mnogih odraz je stalnih bliskih veza HGK-a i države. Pod time se u prvom redu misli na Vladu i njezine resore kojima je svih ovih godina Komora u praksi više pomogala nego svojim članicama. 

Iznad plana
Kako god, dok danas gospodarstvenici traže rješenja u reformi Komore i uvođenje dobrovoljnog članstva, zanimljivo je iz završnog računa za prošlu godinu da su prihodi od članarina i doprinosa ostvareni iznad plana.  Planirano je bilo ubrati 205 milijuna kuna, a ostvareno 206,6 milijuna kuna po tom osnovu, što bi značilo da je Porezna i sebe nadmašila. Naime, na upit koliko im je ostalo nenaplaćenih potraživanja od članica, u HGK-u nam nisu znali reći. Točnije, odgovorili su da obveze gospodarstvenika prema Komori nisu vidljive iz izvješća, a slično je zapravo i kod predstečajnih postupaka. "HGK prijavljuje tražbine u postupcima predstečajnih nagodbi prema svojim dužnicima i u tom smislu postoje potraživanja. Točan iznos tih potraživanja utvrdit će se nakon završetka navedenih postupaka i u omjeru priznatih tražbina od strane dužnika, odnosno nagodbenog vijeća i povjerenika predstečajne nagodbe", odgovorili su iz HGK-a.

Za doprinos i članarine inače je ključan temelj Zakon o HGK-a i odluka Skupštine o njihovoj visini, te što su po Općem poreznom zakonu izjednačeni sa svim vrstama javnih davanja jer je nadležnost za prikupljanje i obračun na Poreznoj upravi. U javna davanja, uz poreze, trošarine, carine i slično, ulaze i sva davanja čije je utvrđivanje, ili naplata, ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. To u ovom slučaju osigurava Zakon o HGK, primjerice kao što je i s naplatom prireza po Zakonu o financiranju jedinica lokalne samouprave. S druge strane, za ubiranje poreza na vikednice nadležana je lokalna vlast, no i to se često prepušta Poreznoj upravi. 

Utjecaj na prihode
HGK ima i poseban status u pogledu propisivanja kriterija tko su mali, srednji i veliki poduzetnici. Tako je do sredine 2000-ih Komora pratila kriterije Zakona o računovodstvu, no kad se taj zakon počeo mijenjati, u Komori su zaključili da ga ne žele slijediti zbog utjecaja na svoje prihode. Posegnuli su za kriterijima iz starog zakona, iz 1992. Prema riječima Ivana Idžojtića, uglednog poreznog stručnjaka, činjenica je da danas Komora ima niže kriterije za srednje i velike poduzetnike nego ih postavlja računovodstveni zakon, čime je dovela neke poduzetnike, koji su mali po novom Zakonu o računovodstvu, u situaciju da su postali srednji po kvalifikaciji Komore. Brkanić smatra da je time HGK postigao veći obuhvat baze s višim davanjima, pa je, kaže, povećan broj obveznika koji više plaćaju Komori. Što se tiče prvenstva u prisilnoj naplati, da ne bi bilo zabune, to znači da Komora ima prednost pred ostalim vjerovnicima kod naloga koji su predani u istom danu. U slučaju konkurencije to bi značilo da ako je izdan nalog za isplatu temeljem neke ovrhe, a nema dovoljno sredstava na računu, onda ovrha u korist Komore, kao i svih ostalih javnih davanja, ima priritet.