Nakon što je nogometni klub Dinamo Zagreb i ove godine ušao u najelitnije svjetsko nogometno natjecanje, Ligu prvaka, ponovno se pojavilo pitanje da li klub uopće može igrati na vjerojatno najderutnijem stadionu među sudionicima Lige prvaka, a možda i puno šire.  Stadion Maksimir je jedan od najstarijih u Hrvatskoj, a na ovom mjestu je od 1912. godine. Nakon što su drvene tribine planule početkom drugog svjetskog rata, svoj sadašnji obris je stadion dobio 1952. kada je po projektu arhitekta Vladimira Turine, Eugena Ehrlicna i Franje Neidhardta započela izgradnja atletske stare i tribina, a Maksimir je svoj konačni oblik dobio 1969. U to doba je stadion za 64.000 tisuća gledatelja bio jedan od modernijih u Europi i primjeren tada jednom od najboljih klubova Europe, Dinamo je 1967. osvojio tadašnji Kup velesajamskih gradova, a što je prethodnik današnjoj Ligi Uefa te još nekoliko puta tih godina igrao u samoj završnici tog natjecanja.

No, zub vremena i neulaganje su učinili svoji te je već 1990-ih stadion postao derutan. Po idejnom rješenju prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je bio pasionirani nogometni navijač i počasni predsjednik Dinama, iliti HAŠK Građanskog i Croatia kako se klub po Tuđmanovim željama krajem 1990-ih formalno zvao, napravljen je grandiozni projekt generalne rekonstrukcije Maksimira u veliki stadion za više od 60 tisuća gledatelja koji bi imao standard da se na njemu mogu igrati i utakmice finala Lige prvaka. Srušene su stare zapadna i sjeverna tribina te napravljene nove, ali je s Tuđmanovom smrću 2000. stalo i ulaganje u stadion. Takav nezavršeni stadion, koji sada ima kapacitet za  36.000 ljudi je postao ruglo, a povremenim financijskim injekcijama Grada Zagreba i samog Dinama od nekoliko desetaka milijuna kuna su zadovoljavani formalni zahtjevi UEFA-e da bi se na njemu mogle igrati utakmice, prije svega Lige prvaka. Procjene su da je od sredine 1990-ih do danas u besmislenu rekonstrukciju Maksimira uložno oko 800 milijuna kuna, uglavnom proračunskog novca.

Maksimirski stadion 1967. godine – Dinamo protiv Leedsa u Kupu velesajamskih gradova

Ovog tjedna u javnosti se pojavila inicijativa, koja je navodno potekla iz samog Dinama i njihova predsjednika Mirka Barišića da sam GNK Dinamo kreće u projekt izgradnje novog stadiona za nekih 25 tisuća ljudi, a u što  bi investirali 50 milijuna eura vlastitog novca. Prema toj ideji, u projektu bi sudjelovao i Grad Zagreb koji bi Dinamo poklonio zemljište za novi stadion, a što i nije neuobičajeno ni u Hrvatskoj ni u svijetu gdje su vlasnici stadiona uglavnom gradovi, a koji na taj način i sponzoriraju klub. Detalji tog projekta još nisu poznati, no u javnosti je ova ideja pobudila veliki interes. Tako se i Poslovnom dnevniku javio jedan navijač i član Dinama koji je bio aktivan i na financijskom tržištu te ima prijedlog za financiranje stadiona u Maksimiru. Zbog kontorverzi koje Dinamo izaziva u društvu i svoje profesije, poduzetnik je ipak želio ostati anoniman.

Prijedlog izgradnje novog stadiona

"Mislim da bi trebalo napraviti inicijativu renovacije Maksimira u Stadion Dražana Jerkovića, a ne seliti stadion iz Maksimira. Dražan Jerković jer je proglašen najboljim igračem Dinama svih vremena i jer je bio izbornik povijesne utakmice Hrvatska-SAD. Njegova pojava savršeno spaja Dalmaciju i Zagreb, a uz Dom Dražena Petrovića Zagrepčani bi imali i Stadion Dražana Jerkovića u spomen na brojne Šibenčane koji su Zagrebu podarili puno emocija. Isto tako, tužno bi bilo da se Dinamo kao simbol Zagreba seli iz grada, Maksimir kao mjesto odigravanja prve utakmice hrvatske reprezentacije je zaslužio da ostane na trenutnoj poziciji. Na kraju krajeva, stadion bi trebao imati i komercijalnu svrhu, a pretpostavka je da bi se bolja cijena najma za poslovne i ugostiteljske prostore mogla postići u Maksimiru nego na nekoj izdvojenoj lokaciji.

Prijedlog financiranja:

Izdavatelj obveznice kojima se financirao stadion izdao Grad Zagreb odnosno ZG Holding kao vlasnik stadiona, a kamatu za obveznice uvećanu za 1% bi plaćao Dinamo kao najam.  ZG Holding je ove godine izdao 1,8 milijardu kuna obveznica na 7 godina prinosa oko 4%. Znači, na financijskom tržištu i te kako ima apetita za kupnju ovakve obveznice. Institucionalni investitori bi sigurno kupili obveznicu čiji bi desetgodišnji prinos bio 5%.

Zdravko Mamić i Mirko Barišić – vodeći ljudi Dinama, foto: Pixsell

Ovakvom financijskom konstrukcijom Grad bi imao pozitivan cash-flow. Plaćao bi investitorima kamatu recimo 5% za iznos financiranja, a Dinamo bi Gradu za najam plaćao 6% nominale obveznice. Financiranje bi bilo etapno pa bi se obveznica mogla izdati u dvije tranše – recimo 25 milijuna eura prva faza gradnje stadiona i 25 milijuna eura druge dvije. Znači u prvoj fazi bi Grad plaćao kamate 1,25 milijuna eura godišnje, a Dinamo gradu 1,5 milijun. U drugoj fazi financiranja bi obveznica imala nominalu 50 milijuna eura (ako Dinamo u međuvremenu ne bi kupovao obveznicu viškom svojih sredstava). Grad bi plaćao 2,5 milijuna eura godišnje, a Dinamo gradu 3 milijuna. Dinamo bi imao opciju kupnje obveznice ako ima viška novaca i proporcionalno iznosu kupljene obveznice postao su vlasnik stadiona. Komercijalni dio koji bi se izgradio bio bi prihod vlasnika (dakle prvo Grada pa onda Dinama ako otkupi obveznicu).

S obzirom na činjenicu da je Dinamo pod monitoringom UEFA vezanim uz financijski fair play, klubu je puno logičnije imati manji godišnji izdatak nego ulaziti u veliku kapitalnu investiciju od jednom.

Pretpostavka je gradnje stadiona u tri faze, a kapacitet stadiona otprilike 30.000, zapadna i istočna tribina po 9, a sjeverna i južna po 6.000 ljudi.

3 faze gradnje:

1. Gradi se istok i jug, stadion u tom trenu ima kapacitet 21.000 (zapad gore, dolje, sjever gore dolje, lože, sjedeća mjesta na sjeveru)

2. Gradi bi se novi sjever. U ovoj fazi egzistiraju novi istok i jug i stari zapad. Kapacitet je 26.000.

3. Sad su izgrađeni novi sjever, istok i jug, a gradi se zapad. Za to vrijeme kapacitet je 21.000, a kad zapad bude izgrađen to je 30.000.

Tablica cash flowa (prva tranša obveznice 2017, druga tranša 2019.) pod pretpostavkom da Dinamo uopće ne ulazi u vlasničku strukturu, a za nadati se da će ipak Dinamo kroz 10 godina biti barem 50% vlasnik stadiona čime bi se smanjila i obveza ZG Holdinga prema investitorima ko i obveze Dinama prema ZG Holdingu.

S obzirom na to da bi stadion naravno trebao imati krov, nema razloga da ne postoje lože i na istočnoj i na zapadnoj tribini. Mislim da bi Dinamu bilo oportuno dati navedene lože u dugoročni najam po diskontnoj cijeni, a prihodom od prodaje budućih loža otkupljivati obveznicu s ciljem što bržeg stjecanja potpunog vlasništva nad stadionom. Isto tako, dobar bi marketinški potez bio prodaja dugogodišnjih ulaznica koje bi bile prenosive, a prihod bi se također koristio u svrhu stjecanja vlasništva nad stadionom.

Ovi svi izračuni se naravno moraju korigirati za stvarni trošak izgradnje, a kao okvir od 50 milijuna eura uzeta je informacija u medijima da je to Dinamov plan.

Prema dostupnim informacijama, Udinese je napravio sličnu rekonstrukciju stadiona sa približno istim kapacitetom u roku tri godine za spomenutih 50 milijuna eura.

* Autor prijedloga želio je ostati anoniman, za sebe samo kaže da je dugogodišnji navijaš i član kluba koji je svoje razmišljanje htio podijeliti sa širom javnošću u svrhu realizacije projekta na zadovoljstvo građana grada Zagreba i svih navijača Dinama.