Arup Banerji regionalni je direktor Svjetske banke za zemlje Europske unije. U svojoj karijeri prošao je niz zemlja, uključujući Rumunjsku i Bugarsku, koje su odnedavno po mnogim pokazateljima ekonomski preskočile Hrvatsku. Jesmo li podbacili u tranziciji, što su drugi napravili bolje od nas i je li nam euro zadnja prilika da uskočimo na vlak konvergencije prema EU, Banerji govori za Poslovni dnevnik. 

Očekuje se usporavanje rasta gospodarstva u 2018. s 3% na 2,7%. Je li Hrvatska izgubila zamah oporavka?
Razmislite o tome otkuda je Hrvatska krenula: u proteklih šest godina došlo je do velikog oporavka od najdublje krize. Izazov nisu međugodišnja kolebanja, do njih će dolaziti zbog unutarnjih i vanjskih razloga. Najveći izazov s kojim je Hrvatska suočena je konvergencija s EU-om. Kada bi gospodarstvo usporilo prema 1,3 posto rasta, blizu njegove potencijalne stope, trebala bi vam 21 godina da uhvatite korak s trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili 58 godina s Austrijom. Budete li u stanju zadržati rast od 3%, sustići ćete Slovačku za 9, a Austriju za 26 godina. Stvarni izazov je u potencijalnom rastu. Činjenica je da Hrvatskoj na ruku ne idu demografski čimbenici; starenje stanovništva i iseljavanje. Protuteža za to je produktivnost. To je ono čime Hrvatska treba hvatati korak sa susjedima i zemljama na koje se ugleda; poboljšavati konkurentnosti i ljudski kapital radi jačanja potencijalne stope rasta.
 

Ključno pitanje je kako povećati produktivnost?
To je osnovno pitanje za sve zemlje koje provode reforme, uključujući i nove članice EU-a. Baltičke zemlje, primjerice, poboljšale su poslovnu klimu na fundamentalan način, poboljšavajući politike tržišnog natjecanja kojom se omogućuje osnivanje i rast novih tvrtki, pametnim ulaganjima u inovacije (a ne bacanjem novca), jačanjem ljudskog kapitala, unapređivanjem obrazovnog sustava. Na taj način o stvara se inovacijski ekosustav koji će omogućiti da pametna osoba iznjedri pametnu ideju za osnivanje tvrtke, omogući joj rast i time zadovolji potrebe koje imamo u 21. stoljeću. Put za to mogu biti domaće inovacije (kao u Estoniji, Rumunjskoj i Bugarskoj) ili kroz lance vrijednosti, poput primjera u Slovačkoj i nekim dijelovima Poljske, gdje inovacije dolaze iz Njemačke i svijeta. Nema jednostavnog rješenja, već je riječ o sveobuhvatnom i promišljenom sustavu inovativnih javnih politika koje obuhvaćaju obrazovanje, javne usluge i poslovno okružje.

Čini se kako sektori na koje utječu kretanja u EU-u (turizam, ugostiteljstvo, trgovina na malo i, dijelom, promet) rastu znatno brže (5% godišnje) od onih koje ovise najviše o reformama Vlade (industrija, graditeljstvo, poljoprivreda, 1,5 %), gdje rastemo najsporije. Što nam to govori o zdravlju ekonomije?
Odmaknimo se korak unatrag i pogledajmo koja je najveća prednost Hrvatske: to je jedna od najljepših zemalja na svijetu. Ostanu li stvari kao dosad, turizam će građanima osigurati postojan prihod, no taj sektor je profitirao na činjenici da je susjedstvo nemirno. Turisti koji su običavali odlaziti u Tursku i Egipat sada se okreću Hrvatskoj, ali to nije trajno. Hrvatska treba ojačati svoju prirodnu konkurentnost sveobuhvatnim reformama koje će snažiti javne institucije, fleksibilnost tržišta rada da tvrtke mogu lako zapošljavati ili ih otpuštati radnike, naravno uz postojanje sigurnosne mreže koja bi zaštitila ljude. Treba nastaviti poboljšavati politike tržišnog natjecanja da gospodarstvom ne dominira nekolicina velikih tvrtki, uključujući i javna poduzeća, već da se ulaz i rast omogući i novim tvrtkama. To nije lako, ali nije baš ni nuklearna fizika.
 

U proteklih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno 1,7%, Rumunjska 3%, a druga uspješne tranzicijske zemlje više od 4%. Rumunjska ima viši BDP po stanovniku od nas. Znači li to da Hrvatska nije uspjela u tranziciji?
Još je prerano za takve ocjene. Od svih država u modernoj povijesti, izuzev Južne Koreje, Poljska je imala najbrži skok iz skupine zemalja srednjeg dohotka u one s višim dohotkom jer je provela sveobuhvatne fundamentalne reforme koje su potaknule rast privatnog sektora. To je vrlo održiv rast temeljen na ulaganjima i sjajnom korištenju sredstava EU-a. Isto sada ima priliku učiniti i Hrvatska. S druge strane, Rumunjska je prošle godine najbrže rasla u Europi, no motor tom rastu uvelike je bila potrošnja. Prociklička fiskalna politika daje zamah rastu, ali ga se s vremenom ne može zadržati bez odgovarajuće razine investicija. Rumunjska pouka za Hrvatsku je da se procikličkom politikom mogu ostvariti maleni naleti rasta, ali želite li postići tranziciju na poljski način, nužna su sustavna ulaganja i iskorištavanje EU sredstava.

Je li prociklički nalet rasta ono što se sada događa u Hrvatskoj? Dok se vlada hvali fiskalnim ostvarenjima, EK upozorava na pogoršanje strukturnog deficita, uz Agrokor kao glavni rizik. 
Ne, zapravo nije. Fiskalna konsolidacija jedno je od najvećih postignuća u zadnje tri godine. Omjer duga i BDP-a u stalnom je padu. Za 2017. ćemo vjerojatno svjedočiti čak i malom proračunskom višku ili barem uravnoteženom proračunu, a ranije smo očekivali manjak veći od 1%. Mislim da ministar financija Marić i Vlada rade jako dobar posao po pitanju konsolidacije. Trik je ne pasti u iskušenje i stati s uštedama. Jedan je način na koji su europske zemlje provele prilagodbu: jedan da su jednostavno čvrsto "zavrnule pipu" uključujući i ulaganja, no time se gospodarstvu nanosi šteta jer otežete oporavak. Mislim da je Hrvatska na dobrome putu ka smanjenju strukturnog deficita snižavanjem troškova otplate duga, pod pretpostavkom da se nastave trenutna kretanja.

Je li fiskalna konsolidacija dovoljno brza?
Stvari se trenutno uvelike kreću u pozitivnom smjeru, ali pitanje je kako se dugo se to može održati. Problemima se treba pozabaviti dok su stvari dobre, a to je upravo sada. Uz pristojne stope rasta koje Hrvatska bilježi zadnjih godina, sada je pravi trenutak za smanjivanje duga i tempo ne smije popustiti. Dug vam još uvijek čini 80% BDP-a. Ako se kretanja nastave, Hrvatska bi se do 2020. godine mogla spustiti na razinu od 60 do 65 posto BDP-a, ali to će iziskivati "stalno držanje noge na gasu", a bilo kakvo razmišljanje o tome "kako smo na pravom putu i kako se možemo se upustiti" bilo bi pogrešno.

U razmjerno kratkome roku, Bugarska i Rumunjska uspjele su nas sustići, a u više pokazatelja i prestići. Što su bolje radile?
Uhvatile su se u koštac s dubokim problemima gospodarstva, uključujući i državne tvrtke. Primjerice, u energetskom sektoru Rumunjska je razdvojila je tvrtke za proizvodnju, prijenos i distribuciju energije, a potom ih je sve privatizirala. Cijene energije otišle su na normalniju razinu i država ih više obilno ne subvencionira. Time je stranim investitorima poslala poruku "dođite i uložite, ostvarit ćete pristojan povrat". I ulagači su nahrupili. Bugarska ide istim putem. Za sve zemlje regije s nasljeđem socijalizma i državno kontroliranog gospodarstva, rješavanje pitanja državnih tvrtki je jedan od najvećih izazova. Istodobno, rastu nove djelatnosti. Odete li u Temišvar ili Sofiju, vidjet ćete startupove koje su poduzetnici iz nule razvili u visokotehnološke tvrtke pa ih i prodali Silicijskoj dolini za milijune dolara. To je duh kakvog je u Hrvatskoj potrebno kudikamo više. Privatizacija nije lijek za sve probleme. Treba osigurati se da se tim poduzećima upravlja po uobičajenim poslovnim pravilima.

No, u konačnici, to je politička odluka?
Da, ali i o gospodarska. Pitanje je koliku produktivnost očekujete. U Hrvatskoj kao dobar primjer mogu poslužiti autoceste. Svjetska banka radila je s Vladom na rješavanju duga većeg od 5 milijardi eura. Vlada je sjela za stol s cestarskim poduzećima i izradila sektorsku strategiju za bolje upravljanje, zaustavljanje gomilanja nepodmirenih obveza i provođenje reformi. Riječ je o procesu koji je tek započeo, ali jedan od najohrabrujućih rezultata koje sam vidio bilo je izdavanje više od milijardu eura obveznica, s dospijećem 12 godina i rekordno niskom kamatnom stopom jer je tržište prepoznalo reforme. To nisu šok-reforme, već će se provoditi kroz duže vrijeme. U svim sektorima potrebno je još više takvih mjera.

Mislite li kako bi rješavanje problema lošeg upravljanja javnim tvrtkama smanjilo (percepciju) korupcije?
Izazov je kako tim poduzećima upravljati transparentno. Odgovor često leži u privatizaciji, ali ne i uvijek. Mnoge zemlje, primjerice, Australija i Novi Zeland, nametnule su stroga proračunska pravila i dođe li do bilo kakvih mutnih poslova, otpušta se čitava uprava. Ta vrsta državnog nadzora u najmanju je ruku preduvjet za bilo koje transparentno državno poduzeće.

Najavljujući euro, Vlada je obznanila ulazak u The Fiscal Compact, no onda se ispostavilo da je to krezubi tigar jer su za ključna poglavlja tražena izuzeća. Smatrate li to propuštenom prilikom?
Uvođenje eura ogromna je prilika zbog samog procesa koji omogućava Hrvatskoj da provede duboke reforme. Nemojte se usredotočiti na određeni datum i žuriti, iskoristite put u ERM kao priliku za osnaživanje institucija, liberalizaciju tržišta rada, jačanje konkurentnosti, da pri uvođenju eura gospodarstvo bude dovoljno snažno da podnese nedostatak fleksibilnosti zbog odustajanja od monetarne politike. Uvođenje eura pitanje je ponosa za svaku zemlju, no zemlje to rade kako bi postale punopravne članice Europske unije. Važno je paziti na upozorenja zemalja koje nisu u potpunosti prošle tranziciju i cijenu koju su platile kada ih je šok pogodio. Problem nisu dobra vremena, već ona neizbježna loša i koliko se brzo gospodarstvo može oporaviti.

S 8 mlrd. kuna dugova u zdravstvu, problema u mirovinskom sustavu, niza fiskalnih rizika (od Agrokora, tužbi banaka, sindikata, izgubljenih arbitraža,..) što mislite o oportunosti smanjenja PDV-a s 25 na 24 posto?
Stopa PDV-a od 25 posto u Hrvatskoj je visoka. No, pravo pitanje nije visina već bi li malo snižavanje donijelo dovoljno koristi široj populaciji. Ako imate jako gospodarstvo, kontinuiran i održiv rast, onda možete uštimavati stope PDV-a. Ako stope rasta nisu održive, tada troškovi za proračun mogu prevagnuti nad tim malim koristima. S moje pozicije mogu tek reći da nemam čvrsti stav treba li stopa biti 25 ili 24 posto, no preporučio bih Vladi, što sam siguran da već radi, da uravnoteži rizike i prednosti. PDV najviše pogađa najsiromašnije pa je važno razmotriti mjere kako bi te skupine zaštitili.

Ideje o demontaži II. mirovinskog stupa percipirane su kao ekstremističke, no računica kaže da nam nedostaje oko 280.000 radnih mjesta u privatnom sektoru da bi bio održiv. Kako gledate na budućnost mirovinskog sustava? Treba li popravljati postojeći ili iskrojiti nov, poput prelaska na III. stup u Sloveniji?
Izazov starenja stanovništva je takav da se niti jedna zemlja u Europi, uključujući i one najbogatije , ne može samo osloniti na prvi stup, u kojem mlađe generacije plaćaju za starije. Starijih ljudi je sve više, broj mladih pada, što zbog emigracije (kao u Hrvatskoj), što zbog pada nataliteta. Bilo koje rješenje mora sagledati ostale stupove kako bi se svima osiguralo dostojanstven život u mirovini.  U usporedbi s mnogim zemljama srednje i istočne Europe, drugi stup u Hrvatskoj zapravo radi dobro. Ono što je potrebno su promjene u parametrima prvog stupa kako bi bio više održiv. Primjerice, pružanje mogućnosti ljudima da duže rade te destimulacija prijevremene mirovine da se sustav ne bi previše opteretio. I u drugom stupu treba reforme koje se odnose na poboljšanje strategija ulaganja te smanjenje administrativnih naknada koje naplaćuju društva za upravljanje. Konačno, treba promišljati o dodatnim načinima štednje koji će ljude poticati da štede za sebe a ne da samo ovise o onom što dobivaju od države. Nema lakih rješenja, a Hrvatska bi trebala istražiti sve mogućnosti.

Zdravstveni sektor gomila dugove, a kvaliteta mu je pri dnu EU. Kako riješiti te probleme?
U dvadeset godina između 1994. i 2014. provedeno je desetak ili više sanacija u tom sektoru, a ipak dug mu iznosi 0,7% BDP-a što ukazuje da su potrebne velike reforme. Za početak, treba odlučiti koje su bolnice nužne i za koju svrhu. Primjerice, diljem regije, uključujući i Hrvatsku, hitne službe često funkcioniraju gotovo kao zamjena za normalnu skrb što je izuzetno skupo. Ono što je najpotrebnije je fiskalna ispravnost, da upravitelji bolnica i lokalni dužnosnici budu odgovorni da se dugovi ne gomilaju bez ugrožavanja zdravstvene zaštite. 

Kako ocjenjujete 16 mjeseci mandata Vlade Andreja Plenkovića u smislu iskorištenja reformskog potencijala?
Premijer Plenković je rekao da je ovo godina reformi. Želim istaknuti područja u kojima smo ohrabreni smjerom reformi koje se provode. Ponajprije, fiskalna konsolidacija i rješavanje problema u cestarskom sektoru. No, ne postoji niti jedan sektor za koji možemo reći da nema potrebe za reformama. Jedan od velikih izazova je kako poboljšati standard u Slavoniji, najsiromašnijoj regiji, i s Vladom radimo upravo na tome. Smjer reformi je ohrabrujući no veliki izazovi su pred nama.