Nakon ispunjavanja dosad najtežih kriterija i nikad dužih pregovora, od čijih je otvaranja prošlo 2827 dana uspona i padova, blokada i njihovih uklanjanja, čestih frustracija i nešto rjeđih trenutaka zadovoljstva, Republika Hrvatska u prvoj je minuti 1. srpnja ispunila svoju višedesetljetnu težnju i realizirala glavni strateški cilj, postavši 28. članicom Europske unije.

Od početka 1993. i odluke Europske komisije da pošalje, ali vrlo brzo i otkaže, prvu "fact-finding" misiju u Hrvatskoj, koja je trebala ispitati mogućnosti za sklapanje prvog sporazuma s Europskom zajednicom, Hrvatskoj se do kraja prošlog tisućljeća dogodilo svašta – najprije teška agresija i rat za opstanak, a potom i međunarodna izolacija. Razvijene europske zemlje, koje su odavno zaboravile što je rat, nisu imale previše razumijevanja za objektivne i subjektivne političke probleme jedne male zemlje proizašle iz krvavog rata za vlastitu neovisnost.

Svjetlo na kraju tunela počelo se ukazivati na samom prijelazu stoljeća, prvom promjenom političke opcije na čelu države na trećesiječanjskim izborima 2000. U studenome iste godine u Hrvatskoj se organizira najviši politički međunarodni skup ikada – Zagrebački summit i počinju pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU, nakon čijeg potpisivanja Hrvatska postaje potencijalni kandidat za članstvo u EU.

Službeni zahtjev za članstvo u EU-u Hrvatska predaje u veljači 2003. u Ateni, a u lipnju 2004. dobiva status kandidata za članstvo. U prosincu iste godine Europsko vijeće donosi odluku da će pregovore o članstvu RH u EU započeti 17. ožujka 2005., ali pod uvjetom da Hrvatska dotad ostvari punu suradnju s Haškim sudom.

No 16. ožujka 2005. početak pregovora se odgađa, bez određivanja novog datuma, jer Hrvatska ne surađuje u potpunosti s Haškim sudom. Silni napori tadašnjeg državnog vrha, usvajanje Akcijskog plana za rješavanje slučaja generala Ante Gotovine i permanentni pregovori s tadašnjom glavnom tužiteljicom Haškog suda Carlom del Ponte urodili su plodom i u ranim jutarnjim satima u noći između 3. i 4. listopada 2005. službeno su otvoreni pregovori između RH i EU.

No to je sve bio lakši dio – Hrvatsku je tek očekivao put posut trnjem koji je ipak, ne bez ogrebotina, uspješno prošla, ispunivši sve uvjete koji su pred nju postavljeni.

Kao potpuna novost uvedena su joj mjerila (benchmarks) za otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Trebalo je uskladiti cijelo zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a, što je Hrvatska i učinila, iako je prvi put 31 poglavlje acquisa podijeljeno u čak 35 pregovaračkih poglavlja.

Trebalo je u potpunosti surađivati s Haškim sudom i tako onemogućiti višestruke nizozemske i britanske blokade pregovora. Hrvatska je za ispunjenje tog uvjeta uhitila i izručila sve tražene osumnjičenike za ratne zločine, predala sve dokumente koji su se od nje tražili (osim topničkih dnevnika koji nikad nisu pronađeni) i ispunila sve ostale zahtjeve međunarodne zajednice.

Trebalo je u nekoliko navrata ukloniti blokade pregovora kojima je Slovenija branila svoje nacionalne interese. Hrvatska je to uspijevala redom odustajući od Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP), postizanjem dogovora o međunarodnoj arbitraži oko pitanja granice i potpisivanjem Memoranduma o suglasnosti o rješavanju pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke, čime je Slovenija uvjetovala ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora.

Trebalo je uz to zadovoljiti zahtjeve europskih birokrata na svim razinama, napisati, prevesti, proučiti i razmijeniti desetke tisuća stranica dokumenata i radnih materijala, trebalo je u konačnici i uvjeriti vlastiti narod, pomalo frustriran cjelokupnim procesom pristupa i odnosom prema Hrvatskoj, da je članstvo u EU najbolji put i to potvrditi na referendumu 22. siječnja 2012. (izlaznost 43,51 posto, za ulazak u Uniju 66,27 posto).

I sve je to Hrvatska uspješno, iako mukotrpno, odradila kako bi dobila zasluženu nagradu – punopravno članstvo u Europskoj uniji.

Trenutak ulaska možda nije idealan, Europu trese strašna kriza, Hrvatsku i gora. Mnoge su teškoće pred njom, ali u hrvatskom establišmentu izuzetno su rijetki oni koji misle da je izvan Unije bolje nego u njoj.

U Uniju Hrvatska ulazi kao mala zemlja, ali ima i manjih. Nije najbogatija članica, ali ima i siromašnijih. Mnogi su u Europi skeptični prema stanju hrvatskog gospodarstva, ali i ono je u boljem stanju od nekih starijih članica. Ili kako je rekao sam premijer: "Hrvatska nije vrt ruža, ali nitko je neće morati spašavati". U Hrvatskoj je puno nezaposlenih, ali, naprimjer, Grci i Španjolci zavide i na takvim brojkama.

Hrvatska ima, svi se slažu, prekrasnu zemlju i mnogo potencijala. Sad kad se napokon vratila kamo i pripada, kako naglašavaju europski dužnosnici posljednjih dana u svojim čestitkama, "samo" ih treba iskoristiti najbolje što može kako bi dodatno napredovala u gospodarskom i društvenom razvoju.

 Pred Hrvatima je prvi radni dan u Europskoj uniji.