Kineski kapital još će jednom pokušati ući u Hrvatsku. Ovaj put preko neprofitne udruge Chinese Southeast European Business Association  (CSEBA) koju je osnovao Mario Rendulić.

U intervjuu za Poslovni dnevnik najavljuje skorašnja ulaganja privatnoga kineskog kapitala u hrvatsko gospodarstvo nakon što je dobio službeno odobrenje Komunističke partije Kine da se tamošnje privatne kompanije povezuju s ovim područjem preko CSEBA-e. Udruga će otvoriti predstavništva u 24 zemlje, a središnjicu u Zagrebu 18. siječnja trebala bi otvoriti kineska veleposlanica u Hrvatskoj Deng Ying. Rendulić zasad ne može govoriti o konkretnim projektima, ali tvrdi da za mjesec-dva pojedine industrijske sektore u Hrvatskoj čekaju dobre vijesti jer, ističe, kineski su gospodarstvenici zainteresirani za suradnju s hrvatskima. Osim toga, Rendulić kaže da će CSEBA pokrivati poslovnjake na širokom području od Zagreba do Tadžikistana. Ne sumnja da će sve zemlje koje će pokrivati udruga profitirati suradnjom. 

Razlikuje li se ova vaša inicijativa od ostalih zaboravljenih inicijativa spajanja s inozemnim ulagačima?
Ovo je privatna inicijativa poslovnih ljudi i naš je jedini zadatak povezivanje poslovnih ljudi s jedne i druge strane. Moja je ideja bila napraviti  gospodarski most Hrvatske i Kine, a najvažnije je da smo dobili odobrenje najviših tijela Komunističke partije Kine da spajamo ljude dobre volje na čisto poslovnoj bazi u 24 zemlje. Središnjicu ćemo otvoriti 18. veljače u Zagrebu. Uskoro ćemo otvarati urede u cijeloj regiji, a plan nam je otvoriti urede od Hrvatske do Azerbajdžana. Moja pretpostavka je bila da u Kini postoji barem 50 tvrtki koje mogu pokrenuti u Hrvatskoj barem dva projekta. Svako pokretanje proizvodnje s kineskim partnerom, bilo suvlasničkim povezivanjem, joint ventureom ili kreditnom varijantom, dobrodošla je. Za otprilike mjesec dana moći ćemo pokazati prve konkretne rezultate, ali sad ne mogu detaljnije zbog poslovne tajne. Uskoro će javnost mnogo više znati. Osim toga, ne pokrivamo samo Kinu i bivšu Jugoslaviju nego golem prostor sve do Tadžikistana.

Koliko je jugoistok Europe spreman za kineske investicije?
Kina je jugoistočnu Europu odredila kao strateško područje. Kinezi traže znanje koje mi možemo ponuditi, a imaju kapital koji trebaju plasirati. Malo je poznato da su oni i prije dali novac za ulaganja u jugoistočnu Europu jer simpatiziraju ovaj dio svijeta. Ovaj dio Europe, naravno, nije uspio zadovoljiti stroge europske kriterije, pa je Europska unija taj novac plasirala u razvijene zemlje EU investirajući u tamošnja poduzeća kako ne bi izgubio vrijednost. To je, uostalom, i rečeno na nedavnom samitu Kine i JIE u Bukureštu, ali mediji to nisu prenijeli. Kina je nekoliko puta podržavala razne inicijative Europskog parlamenta i njemačke države da se ovdje počne nešto rješavati jer je povijesno bila prijatelj s ovim krajevima. 

No, čak i visoka politika ne libi se reći da kineski kapital i nije previše dobrodošao u odnosu na onaj zapadni?
Službena je politika EU da je kineski kapital dobrodošao ako se usmjerava u Bruxelles, ali ne i kad ide mimo njega, pa zato nije dobrodošao u Hrvatskoj. Prvi zadatak ovog ureda jest mijenjati pogrešnu percepciju i antagonizam prema Kini. Nije ništa drukčije ni u Mađarskoj, Bugarskoj ili Azerbajdžanu. 

Kako kineski ulagači mogu pomoći posrnulom hrvatskom gospodarstvu?
Postoje hrvatski proizvođači koji žele implementirati inovativne ideje i tehnologije koje su trenutačno u testnim fazama, a nemaju novca da se taj jaz između startup poduzeća i neke vrste kapitala prebrodi ako nije privatni kapital. Privatnog kapitala ovdje nema. Mi smo već razgovarali s njihovim vodećim bankama koje su izrazile želju za dolaskom kada ovdje počnu projekti koji su od interesa za njihove klijente. Sustav kreditiranja u Europi prilagođen je samo velikim centrima gospodarske moći. Kineske banke to bi mogle promijeniti.

Koliko Kinezi poznaju Hrvatsku?
O nama znaju vrlo malo i naš je zadatak upoznati ih s mogućnostima Hrvatske. Sve što znaju su Plitvice i naš brend, koji se iz brojnih razloga nikada nismo usudili koristiti, a to je Josip Broz Tito. To su nam otvoreno rekli. To je brend kojim ste mogli dobiti što god želite, ali je druga stvar zašto to nikad nismo iskoristili. Ne postoji čovjek u Kini koji nije vidio film "Valter brani Sarajevo". Znaju za Marka Pola, ali ne znaju za njegovo podrijetlo s Korčule. Hrvatska je napravila nekoliko pogrešaka. 

Ni službena hrvatska politika nije previše marila za odnose s Kinom?
Nismo iskoristili najznačajniju poruku Kine kada je 2009. godine kineski predsjednik Hu Jintao upravo Zagreb iskoristio za prvi izlazak izvan kineskih granica. To je nešto što je hrvatska politika potpuno zanemarila, propustila je veliku šansu. Bila je to njegova poruka svijetu koju smo trebali iskoristiti, a nismo. 

Kina je razvijena, što uopće traži u Hrvatskoj?
Hrvatska je država s najvećim brojem registriranih inovacija po stanovniku u Europi, ali to ne koristimo dovoljno. Primjerice, svaka tvornica Volkswagena stvorena je idejno u zadarskom SAS-u, a o tome se malo govori. Njemački automobilski div svoje je tvornice u Njemačkoj i svijetu koncipirao na SAS-ovim sustavima i SAS je razvijao za njih sve, od robotike do automatizacije. Zaboravljamo da su ljudi i njihovo znanje najvažniji, pa ispada da nas Kinezi više cijene od nas samih. Zar mislite da će ukidanjem Željezare Sisak opstati škola za metalsku struku? Naravno da neće, to su najgore posljedice uništavanja industrije, a Kinezi jako cijene tradiciju.

Kad smo kod tradicije, jesu li zainteresirani za brodogradnju?
Jesu.

Zašto, ako su poznati kao najveći graditelji jeftinijih brodova?
Nije stvar u jeftinom brodu. Danas ne možete reći da je visokokvalitetna kineska roba jeftinija. Oni prodaju vrhunske proizvode po svjetskim cijenama. Možda je nekoć bilo drukčije, ali danas je u Kini prosječna plaća veća nego u Hrvatskoj, gledajući po sektorima. Kineski brodograditelji više su plaćeni od hrvatskih. Oni, međutim, još nemaju nešto što mi imamo: tradiciju građenja brodova i iskustvo. Hrvatska ima golemo iskustvo, a to kineski brodograditelji dobro znaju. Kod nas postoji Brodarski institut koji oni iznimno cijene zbog njegove duge tradicije. Imamo sreću da Kinezi imaju veliku potražnju za brodovima i to trebamo iskoristiti.

Ljudima na ovim prostorima malo je poznato da Kina ima velike privatne kompanije?
U Kini postoje tisuće privatnih kompanija koje imaju i po 16 milijardi dolara dobiti godišnje. To je za naše pojmove strašno velika brojka koju je teško percipirati.

Hoće li kineske kompanije preuzeti sve vrijedne hrvatske tvrtke?
Kinezi uopće nemaju aspiracije doći sa svojim ljudima. Žele, prije svega, partnerski odnos te su zainteresirani za suvlasništvo, ali samo u postotku koji im jamči da uloženi novac neće nestati, kao što se to događalo u prošlosti.

Srbi rade, nisu upali u zamku

Kako je Srbija uspjela iskoristiti kineski kapital?

To su učinili ponajprije kroz državu i državna poduzeća. U Srbiji djeluje Exim banka, koja investira u različite projekte. Srpska vlada formirala je tim za kineske investicije. Ne bi bilo čudno da Kina odluči u Beogradu otvoriti centar svojih državnih ulaganja za ovaj dio Europe. Srpski političari u stalnom su kontaktu s kineskom stranom na razini ministarstava, formirane su radne grupe koje se bore da što prije i brže pokažu Kini što više projekata. Iz Srbije je u Kinu otišlo mnogo više ljudi jer je za sankcija i rata Kina bila jedna od rijetkih zemalja koje nisu tražile vizu. Imali su tada predznak Jugoslavije, koji je Srbija obilato koristila. Srbija možda nema zapreku koju imamo mi, a ta je da s jedne strane odbijamo sve iz Kine, a s druge nekritički grlimo sve što dolazi sa Zapada.