Hrvatska godišnje proizvede oko 360 kilograma komunalnog otpada po stanovniku. Iako je u pitanju pozamašna brojka, ona je i dalje manja od europskog prosjeka koji iznosi 502 kilograma po stanovniku.U komunalni otpad spada svaki otpad iz kućanstva te otpad iz poizvodne ili uslužne djelatnosti ako je po svojstvima i sastavu sličan otpadu iz kućanstva.

Prema toj definiciji, svaki građanin u Hrvatskoj godišnje odbaci prosječno oko 270 kilograma komunalnog otpada. Najveći udjeli komunalnog otpada nastaju u Gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj županiji i Primorsko-goranskoj županiji dok najmanji udio imaju Međimurska i Požeško-slavonska županija. Za odlaganje svih količina otpada koje nastaju u gradu veličine Zagreba potrebno je godišnje trajno zauzeti površinu od gotovo dva hektara. U sljedećih 10 godina Hrvatska će morati uložiti milijarde eura za sanaciju šteta nastalih nekontroliranim odlaganjem otpada. 

Odlaganje bez obrade
Prema Agenciji za zaštitu okoliša, u Hrvatskoj je zaustavljen rast proizvedenih količina komunalnog otpada, ali ne kao posljedica provedbe mjera sprečavanja nastanka i smanjivanja količina komunalnog otpada kao što je slučaj u Europi, već drugih čimbenika poput gospodarske krize i sve učestalijeg uvođenja vaga na odlagališta.Prema jednom radu Veleučilišta u Šibeniku, analize komunalnog otpada većih hrvatskih gradova pokazuju da se po sastavu ne razlikuje od otpada drugih europskih gradova. Približno trećinu kućnog otpada  čini biootpad, odnosno razgradivi otpad kao što su ostaci hrane, i prehrambenih artikala te zeleni otpad – cvijeće, trava, lišće, a oko jednu četvrtinu čine papir i karton. Staklene otpadne tvari, i to uglavnom ostaci staklene ambalaže, čine oko osam posto, plastika oko osam, a težinski postotni udjel metala je dva posto. Teoretski se iz kućnog otpada može iskoristiti 80 posto otpada.

Ostatak od oko 20 posto čine sitni otpad (prašina), ali i neke također potencijalno iskoristive otpadne tvari kao primjerice tekstil, guma, drvo. Potencijali za recikliranje, organsku obradu (kompostiranje) i energetskoiskorištavanje trenutno su u Hrvatskoj nedovoljno iskorišteni. Najveće količine komunalnog otpada u Hrvatsko odlažu se na odlagališta bez prethodne obrade.  Gradovi i općine stoga imaju obavezu osigurati odvojeno prikupljanje otpada i osigurati reciklažna dvorišta na svom području. Prošle godine reciklažna dvorišta je imalo samo 18 gradova, a temeljem Zakona o održivom gospodarenju otpadom, taj bi se broj znatno povećao, a ovisit će o broju stanovnika. Za gradove i općine s 1.500 stanovnika ili manje moguće je osigurati mobilno reciklažno dvorište, odnosno mobilnu jedinicu. Gradovi i općine s 1.500 stanovnika ili više moraju imati najmanje jedno reciklažno dvorište i još po jedno na svakih idućih 25.000 stanovnika.

Oni s više od 100.000 stanovnika imati će najmanje četiri i još jedno na svakih idućih 30.000. U Zagrebu reciklažno dvorište mora postojati u svakoj četvrti. U njima će bez naknade zaprimati problematični otpad – što je opasni otpad koji nastaje u kućanstvu, poput baterija ili otpadnih boja, zatim otpadni papir, drvo, metal, staklo, plastika, tekstil i glomazni otpad. Postoji niz postupaka mehaničke, fizikalno-kemijske, biološke, termičke i kombinirane obrade prikladne za svaku pojedinu vrstu i stanje otpada. Na taj se način smanjuje potreba za novim odlagalištima i izbjegavaju opasnosti koje nastaju pri odlaganju otpada. Suvremeni propisi EU izričito obvezuju na obradu otpada prije odlaganja. Međutim, svaka je obrada otpada povezana s značajnim dodatnim troškovima te vremenom potrebnim za realizaciju. 

Termički postupci
Za obradu ostatnog otpada u gusto naseljenim područjima, osobito su važni termički postupci, koji osiguravaju energijsko recikliranje otpada te materijalno recikliranje ostataka termičke obrade kao što je šljaka ili pepeo. Termički postupci (spaljivanje, piroliza, rasplinjavanje), uz kvalitetnu mineralizaciju otpada, jamče gotovo potpuno izbjegavanje odlaganja otpada. Suvremena su postrojenja za termičku obradu otpada redovito opremljena složenim i potpuno automatski upravljanim uređajima za čišćenje dimnih plinova. To je i glavni razlog visokim troškovima termičke obrade otpada. Ti se troškovi mogu smanjiti prodajom proizvedene toplinske i električne energije. Spaljivanje je u svijetu najčešće rabljeni postupak termičke obrade otpada. Gotovo da nema većeg europskog grada koji nema energanu na otpad, odnosno spalionicu. Jedna od najpoznatijih  nalazi se u Beču, odnosno njegovvoj četvrti Spittelau koja obradom otpada proizvodi toplinu za kućanstva. 

Prva energana u Zagrebu
Izgrađena je početkom sedamdesetih, a krajem osamdesetih obnovljenoj prema ideji poznatog umjetnika i arhitekta Friedensreicha Hunertwassera. Energana na otpad u osnovi je identična termoelektrani na čvrsta goriva. Punu ekološku i ekonomsku efikasnost energana na otpad postiže uz pažljivo projektiranje i uklapanje u lokalne uvijete za potpuno iskorištavanje proizvedene energije iz otpada. U EU postoji 420 elektrana i toplana u kojima se ukupno 20 posto krutog komunalnog otpada pretvara u energiju.Hrvatska bi do 2018. godine trebala dobiti prvu energanu ovakvog tipa u Zagrebu, a u kasnijoj fazi na još tri lokacije.