Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u slučaju 'švicarca' početkom veljače donesena je presuda kojom je prva individualna parnica jednog privatnog tužitelja iz niza na tom sudu nepravamoćno riješena u korist tužene banke. Sud je, ukratko, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, inače klijenta banke koji je po nekoliko osnova, i to kako se brzo ispostavilo skroz neuspješno, pokušao osporiti valjanost ugovorenog kredita u švicarskim francima (CHF). Tužena banka ovom je presudom dobila potpunu pravnu satisfakciju za svoje pravne argumente.

To je vrlo znakovito upozorenje potencijalnim tužiteljima koje generalno vrijedi u pogledu pravne pozicije banaka u individualnim sporovima, a moguće i priprema terena za ono što tek slijedi. U konkretnom slučaju za samoga tužitelja, koji je ovdje ostao kratkih rukava, ovaj pravni poraz znači ne samo da njegove kreditne obveze ostaju iste, što je u skladu sa građanskom biblijom Zakonom o obveznim odnosima, nego je on sad dobio još jedan novi i ne baš mali trošak. Naime, tužitelj je dužan, iako nepravomoćno, platiti iznos na ime sudskih troškova.  Parnica je u ovom slučaju pokrenuta nakon prošlogodišnje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, a kako doznajemo nije jedina. Naime,  nakon VTS-ove presude, po pitanju promjenjivosti kamatnih stopa jedan je manji broj građana zaduženih u švicarskim francima podnio tužbe protiv banaka.

Smatrali su da imaju podloge zahtjevati da se kamata reobračuna kao da je kamatna stopa ugovorena kao fiksna, odnosno da se primjeni ona koja je vrijedila u vrijeme odobrenja kredita. Ovakvih tužbenih zahjeva na zagrebačkom OGS navodno postoji čak stotinjak, tužene su različite banke, no nakon navedene presude može se reći da su svi ovi predmeti za tužitelje postali visoko rizični. U situaciji u kojoj postoji na jednom sudu izvjestan broj tužbi protiv više banaka koje su zapravo identične malo je vjerojatno da bi bilo moguće da se, neovisno o tome što suci nezavisno sude, pojave različite presude. To iz razloga što se može pretpostaviti da je ovaj sud, i to na svojoj odjelskoj sjednici, u jednom trenutku kad su se počele gomilati iste tužbe, ipak posegnuo za uobičajenom metodom za ujednačavanje sudske prakse. Konkretnije, izgleda da je raspravio ista pravna pitanja koja se u njima i ističu, pa će se to odraziti i na presude koje slijede.

Zanimljiva činjenica koja govori tome u prilog tiče se i brzine kojom je ovaj proces zapravo riješen. Naime, sud nije niti dozvolio da se slučaj razvlači, odnosno odbio je izvođenje predloženih dokaza, te je primjenivši Zakon o obveznim odnosima, uz argumnetaciju koja je itekako zanimljiva, postojeći ugovor zaštitio onako kako je on i sklopljen. Pri tom je istaknuto nekoliko pravnih stajališta. Prvo je da ZOO izrijekom dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Drugim riječima, po ZOO-u čak i da je promjenjiva kamata ugovorena bez valjana razloga za njezinu primjenu, na zahtjev oštećenika sud može odlučiti koje se stope moraju primjeniti, ali uvijek bi se radilo o promjenjivoj, a nikad o fiksnoj kamati.

Drugo, odredba o promjenjivosti kamatne stope nije zabranjena, pa ni ništetna, kaže sud, jer nije protivna prisilnom propisu. Ima još takvih teza, no ovdje je važno istaknuti da su zapravo pravna stajališta oko promjenjive kamate u ovoj presudi akceptirana iz pravomoćne presude koju je prethodno donio Županijski sud u Puli. Presedan se dogodio prvo u istrijanskom pravosuđu, a nakon tog presedana ista stajališta preuzeo je i zagrebački sud, pa se čini da se sudska praksa nezaustavljivo kreće u tom smjeru.

To, pak, znači da se suprotno jednoj općoj percepciji o ovoj temi, kao i raširenome podlijeganju populizmu koje je zahvatilo i važne institucije upravo pravosuđe sad pokazuje kao najčvršća točka obrane principa vladavine prava. A da je suđeno suprotno zakonu, odnosno da je presuđeno u korist fiksne kamate, otvorilo bi se pitanje što bi to značilo za tužitelja s obzirom da od početka 2014. kod stambenih kredita s promjenjivom kamatom u švicarcu važi kamatna stopa od 3,23%. Po našim izvorima, u tom bi slučaju tužitelji morali platiti banci razliku koja je mnogo veća od onog što bi dobili jer se na njih više ne bi primjenjivao navedeni tzv. Linićev zakon.

Bila bi to Pirova pobjeda s obzirom da bi oni do konca kredita otplaćivali skuplje kamate. Utoliko bi se čak moglo govoriti i o potezu koji bi išao na štetu klijenta. Iako je ova presuda do svojem sadržaju iz plejade povijesnih jer nije rađen kompromis s propisima, na kraju ostaje intrigantno tko su zapravo ovdje stranke? Kako doznajemo postoje razlozi u prilog njihove anonimnosti. Naime, u banci ističu i da se radi o prvostupanjskoj presudi, te o privatnim podacima njezinog klijenta. Inače, zanimljivo je da je sud zaključio kako o pitanju zaduženosti tužene banke u inozemstvu u CHF nema nikakve potrebe raspravljati. "Pitanje o tome je li se ili nije tužena banka u valuti CHF zaduživala u inozemstvu uopće nije od značaja za rješenje spora", stoji u  obrazloženju.