U nepunih mjesec i pol, otkako je nad Agrokorom otvoren postupak izvanredne uprave, više se nego zorno potvrdilo koliko je cijeli sustav zamršeno i nepregledno klupko.

U to se iz dana u dan uvjeravaju i revizori PricewaterhouseCoopersa koji trenutno iznova rade reviziju financijskih izvješća za prošlu godinu, domaći tim povjerenika Ante Ramljaka te radni timovi AlixPartnersa koji u ulozi savjetnika za restrukturiranje u okviru kratkoročnog upravljanja likvidnošću rade na utvrđivanju ukupnih obveza i imovine te snimanju poslovnih modela operativnih kompanija. O teško sagledivim pipcima koncerna govori, pak, i broj tvrtki u kojima sustav Agrokora ima poslovne udjele, a koji je daleko veći od popisa društava uključenih u konsolidirana izvješća Grupe Agrokor. Prema saznanjima Poslovnog dnevnika, računajući i postotno i/li vrijednosno manje udjele Agrokora odnosno njegovih sastavnica, koncern je vlasnički prisutan u čak 175 poslovnih subjekata različitih ustrojbenih oblika.

Točnije, to je zasad izvjesna brojka, konačna se tek čeka, ali ona eventualno može biti samo nešto veća, a ne manja. U promatranju cjeline krize Agrokora takvi satelitski aranžmani u smislu financijskog značaja predstavljaju periferni problem ili su barem izvedenice onih glavnih, smatra većina financijaša. Za njih se proporcije u slučaju Agrokora svode na to da je 80 posto njegovih problema skoncentrirano u 20 posto kompanija odnosno imovine. Ili malo drugačije; od kompanija pod upravljačkom kontrolom Agrokora u njih 60-ak su problemi, dok su rješenja u njih 10-ak. Kako bilo, iz Agrokora zasad ne žele komentirati neslužbene informacije o ukupnom broju udjela u portfelju Agrokora i njegovih kompanija, pa tako ni pitanje u kojoj mjeri je možda i to dio objašnjenja za razliku razine stvarnih obveza u odnosu na iskazane?

"Sve što u ovom trenutku možemo reći je da je revizija u tijeku i po njezinu završetku imat ćemo precizne odgovore na ta pitanja", odgovorili su nam iz kompanije. Upućeni promatrači drže da je nemali broj tih 'satelitskih' udjela zapravo posljedica ograničena pristupa koncerna kreditima, odnosno pokušaja financiranja zaobilaznim putem. Jedan od tih modela navodno su bila i (su)osnivanja svojevrsnih SPV-a (tzv. subjekata posebne namjene) s partnerima, koji bi se potom zadužili, a u isto vrijeme s nekom od članica koncerna potpisali ugovor o npr. najmu upravo na iznos kredita. S obzirom na red veličine ukupnih obveza koncerna, a one prema kreditorima i dobavljačima i bez Poslovnog sustava Mercator premašuju 40 milijardi kuna, razmjeri takvih aranžmana financijski zacijelo nisu jako veliki, a još manje presudni.

Utoliko oni više govore o netransparentnosti poslovanja i poslovnog modela, koja je sa sužavanjem manevarskog prostora u financiranju i rastom likvidnosnih pritisaka očito bila plodno tlo za bujanje zaobilaznih kanala.  Uostalom, i mjenični problem, pogotovo u dijelu "nekomercijalnih mjenica" i kvazibankarske mreže u koju je uhvaćen velik broj većih dobavljača Agrokora, eskalirao je upravo kad su se samom Agrokoru počele zatvarati redovne kreditne pipe. Domaće kompanije dobavljači sada pokušavaju svoje pozicije ojačati najavama tužbi protiv banaka jer su, kako tvrde, koncernu Ivice Todorića držale ljestve otkrivajući mu koliko pojedini veći dobavljači kod njih imaju neiskorištena kreditnog potencijala tj. limita. Pozivaju se i na elemente ucjene, no kad stvari dođu u fazu sudskih postupaka, nije baš lako pravno valjano dokazati da potpisi na ugovorima nisu dobrovoljni.

Kao što je, uostalom, pitanje bi li na njih pristali da su imali odgovarajuću alernativu – bilo u okretanju Agrokorovim (ponajprije Konzumovim) konkurentima u segmentu trgovine tj. maloprodaje ili plasiranju proizvoda u izvoz.  Kako se bliži rok za prijave tražbina prema koncernu (a on istječe za manje od dva tjedna), nervoza među dobavljačima je razumljiva, to prije što s krajem ovog mjeseca istječe i razdoblje moratorija na koji su se u pogledu aktivnosti po regresnim mjenicama obvezali potpisnici Promemorije o mjenicama iz redova financijskih institucija s jedne i dobavljača s druge strane.

 Istodobno, banke trenutno u smislu svojih pregovaračkih pozicija igraju na kartu nove runde osiguranja dodatne likvidnosti koja je Agrokorovim kompanijama, ponajprije Konzumu, od presudne važnosti za stabilizaciju novčanih tijekova u ostatku godine i općenito za kontroliran proces restrukturiranja.  Najavom izvanredne uprave na čelu s Ramljakom da se već ovaj tjedan kreće u rješavanje helikoptera, jahte, luksuznih auta i drugih pokretnina koje nisu neophodne za poslovanje, simbolički je naznačen paralelni put osiguranja svježeg novca.

I potpredsjednica Vlade Martina Dalić u vezi s kreiranjem dodatne likvidnosti je ovih dana izjavila kako bi, za početak, trebalo početi prodavati pokretnu imovinu koja nije u funkciji glavnih grupa Agrokorova biznisa. No, to nije alternativa pregovorima o novom kreditu za likvidnost. A i eventualno okretanje relativno brzoj prodaji udjela u non-core biznisu ili pak prodaji neke od proizvodnih tvrtki koje nisu opterećene jamstvima, a imaju vrijednu imovinu, teško je realizirati dovoljno brzo da se turistička sezona u proizvodnim kompanijama Agrokora i Konzumu dočeka u "što većoj brzini".