Već dulje od dvije tisuće godina pasta za zube najučinkovitije je sredstvo za oralnu higijenu. Današnja pasta najčešće se bazira na trima glavnim komponentama: abrazivu, fluoru i sulfatu. Njezina osnovna namjena je da se uz četkicu mehanički uklone naslage sa zubiju. Međutim, pasta za zube ima i kozmetičko-higijenski efekt jer otklanja neugodan zadah iz usta te pomaže u prevenciji karijesa, prije svega zahvaljujući fluoru. Danas gotovo 90 posto svih pasti za zube ima u sastavu fluor. Kao i u gotovo svim ostalim suvremenim proizvodima robe široke potrošnje, tako je i u popularnim “kalodontima” došlo do specijalizacije pa postoje paste za mnogobrojne namjene. Najpopularnije su one za izbjeljivanje zuba, a česte su i antibiotičke koje sprečavaju upale desni.

Novo rođenje Plidente
Iako je Hrvatska veliki proizvođač zubne paste, svejedno je postotak uvoza te robe vrlo visok. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, naše su tvrtke lani proizvele više od milijun kilograma pasti za zube. Brojke za prvih 11 mjeseci govore o 973.800 kilograma proizvedenih pasti tako da je realno očekivati da je proizvodnja u prosincu premašila brojku od milijun. Statistike HGK-a donose da je u 2009. godini Hrvatska izvezla 483 tone zubnih pasti za 4,3 milijuna dolara, i to najviše u Bosnu i Hercegovinu. Istodobno je uvezena 1591 tona u vrijednosti od 15,2 milijuna dolara. Najviše smo uvozili iz Njemačke, Velike Britanije i Poljske. Glavni proizvođači pasti za zube u Hrvatskoj su osječka Saponia i zagrebačka Neva, koja je u sklopu Atlantic grupe. Paste za zube u širu uporabu ušle su u 19. stoljeću, no počeci brige o oralnoj higijeni datiraju još od doba stare Grčke i Rima. Arheolozi su otkrili da su antički narodi kao zubnu pastu koristili mješavinu praha drobljenih kostiju te raznih školjaka, najčešće kamenica. Među pukom se od pamtivijeka pa sve do sredine 20. stoljeća koristila čađa kao relativno učinkovito sredstvo zaštite zuba. Srednjovjekovni “modni mačak” Ziryab, inače perzijski glazbenik i modni dizajner, prvi je patentirao zubnu pastu koja se proširila tadašnjim arapskim svijetom. U Europi je Ziryabova pasta najviše korijena uhvatila u islamskoj Španjolskoj preko koje se, s malo uspjeha, širila ostatkom Europe. Nije poznato koje je sastojke ovaj Perzijanac stavljao u svoju pastu, no sačuvani su napisi prema kojima je bila “funkcionalna i ugodna okusa”. Moderna pasta za zube nastala je u 18. stoljeću na temelju iskustva britanskih i američkih ljekarnika koji su svoje paste bazirali na mješavini smole, cimeta i aluminija te vodikova peroksida i sode bikarbone. Iako je prva pasta za zube u tubi napravljena 1892. u američkom Conecticutu u tvrtki Washington Sheffield, sve do Prvoga svjetskog rata na tržištu je bio popularniji prah za održavanje zubne higijene.

Kao i većina ostalih velikih ili svrsishodnih otkrića, tako je i otkriće tube za pastu vezano uz bizarnost. Naime, sin dr. Sheffielda je u to vrijeme boravio u Parizu i bio je opčinjen francuskim impresionistima. Budući da su oni uvijek oko sebe imali bezbroj tubica za boju, on je došao na ideju da ih oponaša. U to vrijeme svoje paste za zube u “suvremenim” tubicama, oponašajući Sheffielda, počinju puniti i današnji kozmetički divovi Colgate&Company. Fluor se prvi put našao u pastama za zube 1914. godine, no zbog velikih kritika Američkoga stomatološkog društva nije bio u široj uporabi sve do kraja 1950-ih godina. Naime, dotadašnje zubne paste nisu bile odveć opasne ako bi se progutale, što s fluorom nije slučaj. Iako je danas fluor općeprihvaćem kao sredstvo u borbi protiv karijesa, svejedno njegov postotak u zubnoj pasti varira od zemlje do zemlje. Budući da je Hrvatska do 1918. godine bila sastavni dio Austo-Ugarske Monarhije, na svim područjima je, s kraćim počekom, slijedila metropole Beč i Peštu. Zubna pasta na naše područje masovnije dolazi krajem 19. stoljeća s mitskim “Kalodontom”. Riječ je o proizvodu austrijske kozmetičke kuće F. A. Sarg’s Sohn & Co. iz Beča, koja je svoj “Kalodont – Zahn creme” stavila na tržište 1887. godine. Koristeći za marketinške aktivnosti prve dame tadašnje glumačke i društvene scene, ubrzo su postali monopolisti i proširili se na 34 zemlje. Kalodont se proizvodio gotovo 100 godina, od 1887. do 1981. i postao je sinonim za zubnu pastu. Zanimljivo je da je i Kalodont djelomično pridonio početku Prvoga svjetskog rata. Naime, poznato je da su odnosi Austro-Ugarske i Srbije početkom stoljeća zbog austrijske aneksije BiH bili vrlo nategnuti. Početkom 1914. godine jedan beogradski apotekar iskopirao je pastu za zube austrijske tvrtke te ju je počeo prodavati pod brendom “Kraschokowic Kalodont”. Došlo je do ozbiljnih optužbi za kršenje patentnih prava te su pokrenuti procesi u Beču i Beogradu. Navodno su note zbog kalodonta izmjenjivali i ministri vanjskih poslova, no sve je to završeno ratom koji je počeo koji mjesec kasnije.

Tri drže 80% tržišta
Današnji glavni hrvatski brendovi pasti za zube Plidenta i Zirodent nastali su početkom osamdesetih godina. Saponia je sa svojom pastom krenula 1981. otvaranjem novog pogona u Nemetinu. Pliva je pak 1984. lansirala svoju Plidentu koja je tada bila najprodavanija zubna pasta na području Jugoslavije, a i danas na hrvatskom tržištu ima zavidan udio. Novo rođenje Plidenta doživljava 2003. kada je od Plive preuzima Atlantic grupa za 30 milijuna kuna. Pod okriljem Atlantic grupe danas unutar svoje linije broji 18 proizvoda koji pokrivaju golemo i segmentirano tržište zubnih pasti. Pokazatelj veličine tržišta potvrđuje i podatak o 270 zubnih pasti na svjetskoj razini te činjenica da tri najveća proizvođača zubnih pasti na svijetu drže 80% količinskoga tržišnog udjela.

Zubi i srce

Milijarde bakterija i drugih mikroskopskih organizama koji žive u ustima nedvojbeno utječu na zdravlje zuba i zubnog mesa. No mogu li uzrokovati probleme za srce i krvne žile? I može li poboljšanje oralnog zdravlja spriječiti kardiovaskularne probleme? Pomisao da problemi u ustima mogu uzrokovati bolesti drugdje u tijelu ima smisla, ali to je bilo teško dokazati, objašnjava se u Harvard Heart Letteru. Znanstvenici još istražuju nekoliko mehanizama koji mogu spojiti ta dva procesa. U ljudi s parodontitisom, upala tkiva i kosti koji podupiru zube, žvakanje i četkanje zuba oslobađa bakterije u krvotok. Nekoliko vrsta bakterija koje mogu uzrokovati parodontitis pronađeno je u aterosklerotskom plaku u arterijama srca, ali i drugdje. Ovaj plak može dovesti do srčanog udara. Oralne bakterije mogu oštetiti krvne žile ili izazvati ugruške oslobađajući toksine koji sliče proteinima nađenim u stijenkama arterija ili u krvotoku. Moguće je da upala u ustima pokrene upalu drugdje u tijelu, uključujući i arterije, što onda može dovesti do srčanog ili moždanog udara.

Izbjeljivanje

Danas se za izbjeljivanje zubiju koriste razne paste i otopine. Kemijska sredstva otapaju površinski sloj cakline i oksidiraju zubnu supstanciju. Za izbjeljivanje najčešće se koriste oksidirajući spojevi koji oslobađaju kisikove ione u caklinu i dentin. Takav tretman obavezno uključuje zaštitu nekim od preparata fluora. U određenom broju slučajeva pacijenti osjećaju bol na slatko, hladno i vruće. Pojačana osjetljivost zubiju uglavnom je privremena i postepeno nestaje nakon prestanka izbjeljivanja. Nakon izbjeljivanja zubi su pojačano osjetljivi na “obojenu” hranu i pića (kava, gazirani sokovi, čaj, vino) pa ih treba izbjegavati, kao i duhanske proizvode. Najjednostavnija i najmanje štetna metoda je izbjeljivanje pjeskarenjem. Pjeskarenjem se uklanjaju površinske naslage s cakline bez oštećenja. Njezin je učinak ograničen, ali praksa pokazuje da nakon tretmana zubi postaju svjetliji. Nije nevažno spomenuti najvažniji učinak te metode, a to je potpuna očišćenost zubnog plaka i kamenca u predjelu svih međuzubnih prostora, što je inače gotovo nemoguće standardnim higijenskim priborom.

Četkica za zube

Četkica za zube među osnovnim je predmetima za održavanje zubne higijene. Sastoji se od drške, najčešće plastične, i više vlakana kojima se četkaju zubi i čiste naslage među zubima. Vlakna se najčešće izrađuju od najlona ili poliestera. Danas se često rade četkice sa savitljivom drškom kojom se mogu kvalitetnije oprati zubi, a među vlakna se dodaju plastični nastavci kojima se može bolje očistiti jezik i zubne naslage. S takvim četkicama treba biti oprezan jer mogu uzrokovati oštećenje zubnog mesa, a i upitno je čišćenje jezika. U Indiji se u staro doba za čišćenje zubi koristilo posebno drvo “azadirachta indica”. Arapi su koristili biljku “salvadora persica” koja ima antiseptička svojstva. Prve četkice slične današnjima postojale su u Kini u 13. stoljeću. Sastojale su se od konjskih dlaka nataknutih na životinjsku kost. Prvu drvenu četkicu u Europi spominje Anthony Wood u Engleskoj 1690. godine. Četkicu za zube sličnu današnjoj napravio je William Addis 1780. godine u Engleskoj. U SAD-u je četkicu za zube patentirao H. N. Wadsworth 1857. i počeo masovnu proizvodnju. Godine 1938. DuPont je napravio četkicu od najlonskih vlakana; od tada se više ne koriste životinjske dlake. Godine 1959. je napravljena prva električna četkica.