Staro pravilo kaže da vijest nije kada pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Prema tome je i vijest da se u zemlji u kojoj je industrija davno izgubila zube uskoro otvara novi industrijski pogon. Time je i veća budući da je riječ o pogonu u kojem će se proizvoditi autodijelovi za moćne kompanije kao što su Renault, Nissan, Daimler…

Ekipa portala Poslovni.hr stoga se uputila u industrijsku četvrt Jankomir gdje se u zagrebačkom dijelu AD Plastika završava nova lakirnica iz koje će izlaziti bojani i nebojani plastični dijelovi za budući zajednički projekt spomenutih automobilskih divova pod imenom Edison čija serijska proizvodnja počinje u svibnju 2014. godine.

Ivo Šoletić, Photo: Igor Kralj/PIXSELL

“Ne smijem vam previše govoriti o Edisonu jer je riječ o poslovnoj tajni”, kratko će Ivo Šoletić, direktor zagrebačkog dijela solinske tvrtke. Za sada se jedino zna da će biti nova verzija Smarta i Twinga na kojega udružena francusko-njemačka ekipa ulaže mnogo nade. Poduzeća poput AD Plastika koji ima i tri tvornice u Rusiji i po jednu u Rumunjskoj i Srbiji, tim više predstavljaju čuđenje u zemlji koja nikada nije imala automobilsku industriju.

AD Plastik već više od 20 godina proizvodi plastične dijelove za Renault, ponajviše za modele Clio i Twingo koji se proizvode u nedalekom slovenskom Revozu. Osim toga, ugovorili su i posao za kragujevački Fiat kod kojega je iznimno teško dobiti posao jer je talijanski proizvođač poznat po tome da se oslanja pretežno na vlastitu logistiku. Neki od značajnijih partnera su im i Peugeot & Citroen-PSA, kao i Ford, AutoVAZ, Hella.

Kako kaže Šoletić, gotovo svi plastični dijelovi u Twingu proizvode se u zagrebačkoj jedinici AD Plastika. Današnji kapaciteti u postojećim pogonima, međutim, neće biti dovoljni za proizvodnju Edisona. Osim toga, s automobilima je kao i s ostalim modernim trendovima – traju sve kraće i brzo ih zamjenjuju novi. Edison je nastavak uspješnih modela Clio i Twingo koji će osigurati dugoročnu održivost AD Plastika i Revoza na ovom tržištu.

Ispred zgrade nove lakirnice čija izgradnja je u završnoj fazi stoje njemački stručnjaci i pažljivo promatraju, mjere i pripremaju montažu nove lakirnice u zgradi veličine 4.250 kvadrata. Zaduženi su za strojeve i robote vrijedne nekoliko milijuna eura koji bi za nekoliko tjedana iz Njemačke trebali stići u Zagreb. Čekaju da se postave sve konstrukcije za njihove proizvode koji će u tri smjene proizvoditi i bojati dijelove za automobil na kojega u Renault-Daimleru računaju kao hit na tržištu. U AD Plastiku nestrpljivo su čekali da Sabor donese Zakon o poticanju investicija i unapređenju investicijskog okruženja kojim se poduzeća koja ulažu u proizvodnju oslobađaju od plaćanja poreza na dobit kako bi mogli krenuti u izgradnju.

“Pogon nove lakirnice bit će robotiziran  i predstavljat će jedno od najsuvremenijih tehnoloških rješenja za ovu vrstu proizvodnje. U odnosu na pogon postojeće lakirnice, kapacitet u novoj će biti povećan za oko 20 posto. S obzirom da se radi o najnaprednijoj tehnologiji nova lakirnica udovoljavat će i najvišim ekološkim standardima “, hvali se Zlatko Bogadi, voditelj projekta nove lakirnice i iskusni kadar AD Plastika kojemu je na raspolaganju budžet od oko 20 milijuna eura za novi pogon. Dio tog novca potrošit će se i na strojeve za tvornicu u Solinu te proširenje postojeće zgrade u zagrebačkom pogonu za brizganje. Brizganje u prijevodu znači da se plastika, koja se u obliku granula veličine zrna riže nalazi u vrećama u kompleksu, nakon topljenja u cilindru stroja brizga pod pritiskom u nekoliko desetaka tona teške kalupe iz kojega izlaze instrument table, branici ili obloge vrata. Šoletić i Bogadi pozivaju nas da obiđemo staru lakirnicu kako bi dobili pravu sliku o tome što će se raditi u novom pogonu.

Ivo Šoletić i Zlatko Bogadi

Novinarskoj ekipi na ulazu pred kojima nas je zapuhnuo miris laka daju bijele kute koje izazivaju naučeni strah. “Ne morate se brinuti, ovdje je zrak iznimno čist jer se lakira u zatvorenim prostorijama pod tlakom. Funkcija kuta je zaštita branika kako ih prašina i ostala nečistoća s vaše odjeće ne bi zaprljala, jer se nakon lakiranja na njima vidi svaka točkica koju onda poslije trebamo ispravljati”, objašnjava Šoletić. Nismo došli tvornici raditi štetu pa poslušno oblačimo kute.

Proizvodna traka okružuje cijeli pogon i na njoj se vozikaju branici. Formirani i neobojani plastični dijelovi koji su došli s brizganja prolaze nekoliko faza obrade i svaka od njih radi se u drugoj komori koje su povezane tunelima kako štetne kemikalije ne bi prodrle u ostatak pogona te kako vanjska nečistoća ne bi zaprljala branike. Bogadi i Šoletić u nekoliko su nas navrata uvjeravali da se tehnološka voda ne ispušta u okoliš, a novi pogon imat će i plamenik koji će paliti eventualne ostatke štetnih čestica. U prvoj fazi radnici pumpama čiste branike i nanose ionizirani sloj kako bi spriječili da prljavština padne na branik i tako im upropasti posao. Nakon toga dijelovi kreću dalje na nanošenje sljedećih slojeva laka. U jednoj od komora čeka ih robot koji je u stanju raditi 24 sata na dan. Nije nimalo sličan onima iz Zvjezdanih ratova, nego više mehanička ruka s plamenikom koja za jednog robota prilično elegantno kliže po braniku i grije ga kako bi što bolje primio sloj boje. Branici nakon toga kreću u drugu prostoriju gdje četiri radnika s pumpama u rukama i maskama na ustima nanose sloj po sloj boje. Teško je ne primijetiti da su njihovi pokreti elegantniji od robotovih dok nanose crvenu boju na crnu plastiku.

«I da skinu maske ne bi udisali boju jer su iznad njih filteri koji pod tlakom ispuhuju zrak i lak odmah tjeraju prema rešetkama na podu», objašnjava Šoletić. U zadnjoj prostoriji četiri radnika nanose onaj zadnji fini i sjajni sloj koji bi budućeg vlasnika limeno-plastičnog ljubimca trebao učiniti ponosnim. Njihove prozirne maske pokrivaju im cijelo lice. «To je zato što bi im se boja odmah zalijepila za lice, budući da se boja u uvjetima koji su osmišljeni da se lak ravnomjerno raspršuje», kaže Šoletić. Oni su svojevrsna elita i umjetnici u pogonu jer tu zadnju fazu rade samo iskusni lakireri koji su prethodno uvježbavali ruku i oko radeći nekoliko godina na manje zahtjevnim prethodnim fazama. Oni su zadnja linija za ispravljanje eventualnog neravnomjernog nanošenja boje u prethodnim postupcima. Rade po 45 minuta nakon kojih uzimaju 20 minuta pauze.

Branik nakon svega prelazi u komore gdje se na 80 stupnjeva celzijusovih grije oko dva sata kako bi se lak osušio. Tek nakon toga smije izaći na naš zrak koji udišemo, bez bojazni da će se komadić nečistoće zalijepiti za njega i natjerati kupca da vrati pošiljku. Cilj AD Plastika je da na milijun proizvoda isporuči samo 20 s greškom. Šoletić pokazuje tablu u pogonu na kojoj se svakoga dana upisuju dnevni planovi i njihova realizacija u 30-ak proizvodnih faza. Brojke upisane zelenom bojom znače da se plan uspio realizirati, dok crvenom bojom znači da pojedina jedinica zadužena za svoj dio posla taj dan nije uspjela dostići planiranu veličinu. Ukoliko se crvene brojke pojave tri dana zaredom, sazazivaju sastanak na kojemu se raspravlja o tome što rade i kako poboljšati proizvodnju. Solinsko-zagrebačka tvrtka je zbog kvalitete rada prilično poštovana u Francuskoj pa je i dobila novi pojekt Edison.

Novinar Poslovnog.hr Ante Pavić u pogonu AD Plastika

Branici nakon sušenja ne idu odmah na skladište nego ga traka vodi prema možda i najvažnijem dijelu – radnicama čije izvježbano oko ne samo da mora prepoznati pojedinu nečistoće veličine čestice prašine preko kojih je prešao lak, nego i vidjeti odgovara li nanesena boja onoj specificiranoj. Prepoznavanje svih tih nijansi boja koje su nama izgledale zapravo iste, uvježbavale su mjesecima, pa i godinama. S trake skidaju branik po branik, nose ga užurbano na stol i pod svjetlom ga kakvo identično postoji i u Revozu, s flomasterima u rukama pregledavaju i zaokružuju uočene nedostatke. Za svaki komad im treba najviše minuta jer traka ne staje. To je ujedno i najosjetljiviji dio proizvodnje jer o njima ovisi hoće li kupac na kraju biti zadovoljan ili neće.

Branici s uočenim nedostacima šalju se u drugu prostoriju u kojoj četiri radnika brušenjem i nanošenjem boje pod istim svjetlima ispravljaju greške koje naše laičko oko niti ne vidi, ali ih zato vide u slovenskom Revozu gdje jednako iskusni radnici provjeravaju pošiljku.

«Nemojte fotografirati branike iza mene, molim vas», moli nas Šoletić u jednom trenutku. Iza njega se nalaze novi probni branici za Edison. Renault i Daimler budno paze da bilo koji dio novog automobila slučajno ne bi bio uskladišten na mjestima koji bi mogli biti izloženi radoznalim pogledima. Ima ih mnogo jer je industrijska špijunaža u ovom poslu prilično razvijena. Udovoljavamo njegovom zahtjevu i brišemo fotografiju koja bi nam, da smo u kakvom američkom filmu, vjerojatno donijela milijune dolara.

U sklopu projekta Edison broj postojećih vozila proizvedenih u Revozu, trebao bi se povećati za više od 20 posto. Navedeno povećanje rezultirat će povećanjem postojećeg broja zaposlenih u Zagrebu za oko 10 posto.

Iako će proizvodnja biti automatizirana i robotozirana, posjetom starom pogonu uvjerili smo se da roboti u mnogim stvarima ipak nikada neće moći zamijeniti ljude. S jednakom sigurnošću možemo ustvrditi da Hrvatska, usprkos bombastičnim medijskim naslovima, još dugo vremena neće biti u stanju proizvesti kompletan automobil jer nema dovoljno obučenih ljudi za takav posao. Odlučila se riješiti i ono malo znanja što je imala u brodogradnji jer imperativ više očito nije da se ploviti mora. Ultimativni zahtjev danas je da se voziti mora, a to dobro znaju i u Renaultu i Daimleru. Onima koji u patriotskom zanosu žale što hrvatska nema automobilsku industriju, za utjehu može biti da se budući modeli u sklopu projekta Edison (Twingo i Smart), kao i postojeći Twingo, može nazvati i hrvatskim automobilom.