Whistleblowerse ili ‘zviždače’ u velikim kompanijama moglo bi se usporediti s kanarincima u rudnicima. Te ptičice služile su rudarima da u oknima na vrijeme, kad kanarinac ugine, primjete da se skupljaju otrovni plinovi. Zahvaljujući tome, kompanija bi stigla isprazniti okna i riješiti problem. Na sličan način ‘zviždači’ u ranoj fazi otkrivaju probleme u kompaniji, na organizacijskoj razini ili u međuljudskim odnosima, i to bi trebalo svaku tvrtku ili državnu organizaciju koja drži do sebe natjerati da ispravi problem. Nažalost, tipična reakcija menadžmenta vrlo je poučna: oni na istup nekog ‘zviždača’ ne reagiraju afirmativno, ne misle da bi najbolje bilo riješiti problem prije nego što dožive katastrofu, već počnu vrijeđati, napadati i omalovažavati ‘zviždača’ koji im u ulozi rudarskog kanarinca šalje upozorenja. Uprava kompanije počinje ‘zviždača’ optuživati da ima poremećaj ličnosti, da želi izazvati pozornost, da je bio pokvaren prije nego što je uopće došao u tvrtku ili da je jednostavno problematičan tip kojeg se što prije valja riješiti. I katastrofa je neizbježna.

Maltretiranje
U otrovanim rudnicima svi gledaju kanarinca, a u problematičnim tvrtkama trebalo bi gledati ljude koji napadaju i vrijeđaju ‘zviždače’. Jer upravo su oni izvor svih zala. Po njihovoj reakciji, po šikaniranju ljudi koji se usude ukazati na probleme u radnoj sredini, po njihovu maltretiranju i pretvaranju u najveće žrtve, može se zaključiti odakle vjetar puše i imaju li optužbe ‘zviždača’ ikakvog temelja. To je pravilo gotovo u svakom poznatom slučaju ‘whistleblowersa’ u svijetu, pa i u Hrvatskoj: Ankica Lepej i Vesna Balenović dobile su otkaze i završile na sudu, policajac koji je zaustavio Milana Bandića u prometnom prekršaju dobio je otkaz i tek tri godine kasnije vraćen na radno mjesto. Većina ‘zviždača’ nakon svojih iskustava kaže da ne bi to ponovili. Njihovo zdravlje ozbiljno je narušeno. Najčešće pate od poremećaja spavanja, tjeskobe, napada panike, depresije, osjećaja krivnje i bezvrijednosti. Muče ih želučani problemi, gubitak kose, škripanje zubima, noćne more, kronični umor, razdražljivost, stres i manjak samopouzdanja. Svi redom uzimaju lijekove. Razlozi za takvo stanje sasvim su razumljivi, uzevši u obzir ono što prolaze od trenutka kad odluče razotkriti nepravilnosti u svojoj tvrtki ili državnoj službi. Njihov položaj na radnom mjestu preko noći se pogoršava, tvrtka se odriče njihovih usluga, izolira ih i prebacuje na manje važne poslove, tjera ih da daju otkaz ili im ukida radno mjesto. Daju im se najteži i nemogući zadaci ili im se pak ne daje nikakav posao. Izloženi su uvredama, tjera ih se da posjećuju psihijatre, prijeti im se diciplinskim mjerama i konstantno ih se kritizira, kažnjava, izlaže unutarnjim provjerama i revizijama. Dobivaju čak i prijetnje smrću. I sve to rezultira njihovim odlaskom s radnog mjesta zbog lošeg zdravlja izazvanog konstantnom viktimizacijom. Jasno, zbog svega toga što im se događa, trpe i velike financijske gubitke. Tek svaki peti priznaje da nije smanjio svoja primanja. Većini se prihod smanjuje za čak 75 posto. Zbog svega što prolaze, imaju velike troškove, naročito odvjetničke, jer se moraju povlačiti po sudovima sa svojim poslodavcima. Isto se dogodilo Ankici Lepej i Vesni Balenović. Lepej je otišla iz Zagrebačke banke nakon otkrića da Ankica Tuđman na računu ima novac kojeg nije prijavila u imovinskoj kartici, nikad se više nije zaposlila, suprug joj je također godinama bio bez posla, pa je na kraju bila prisiljena prodati stan. Balenović je prolazila sličan put, s time da je uz sve to, morala plaćati odvjetnika zbog tužbi Slavka Linića i Tomislava Dragičevića.

Konformisti
Neka istraživanja fenomena ‘whistleblowersa’ otkrila su zanimljive podatke. Premda bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se na istup protiv tvrtke odlučuju vječiti nezadovoljnici, osobe koje nisu zadovoljne statusom, plaćom, napredovanjem ili se jednostavno ne osjećaju dobro među kolegama, istina je drugačija. Velika većina ‘zviždača’ dolazi iz redova takozvanih “konformista”. To su ljudi koji ne dovode autoritete u pitanje, podržavaju sustav i vjeruju u njega. Oni su najmanje skloni izazivati neke probleme, ali toliko su šokirani onime što primjete na svom radnom mjestu da jednostavno nemaju drugog izbora, nego izaći s time u javnost. A opet, takav potez doživljavaju mnogo tragičnije od prirodnih nezadovoljnika, zato što reakcija njihovih poslodavaca, kao i vlasti koje bi ih trebale štititi, ruše njihovo povjerenje u čitav sustav kojem su donedavno slijepo vjerovali. Što veće povjerenje, to veće razočaranje. I da stvar bude još gora, trag obično vodi od najniže razine u poduzeću, od odjela u kojem je zaposlen potencijalni ‘whistleblower’, do vrha kompanije, što onda ‘zviždača’ i dovodi u posebno težak položaj. Takve ljude posebno pogađa šikaniranje kojem su izloženi nakon što se stave u ulogu ‘zviždača’. Prijeti im se tužbama ukoliko izađu u javnost. Zatim kreću istražna povjerenstva unutar tvrtke, saslušanja od strane kolega koje poslodavac također ucijeni da pokažu lojalnost time što će izolirati ‘zviždača’. No, u posljednje vrijeme neki ‘zviždači’ sve češće uspijevaju naplatiti svoje duševne boli. Tako je Jane Turner, bivša agentica FBI-ja, odlukom suda dobila ukupno 1,4 milijuna dolara odštete zbog posljedica koje je trpjela od svojih nadređenih, nakon što je digla glas protiv spolne diskriminacije u FBI-u. On je također izašla u javnost s teškim optužbama protiv svojih kolega koji su navodno krali vrijadne stvari na prizorima zločina: od Tiffanyjevih globusa do zakrvavljene odjeće. Turner je, kao i mnogi drugi ‘zviždači’ bila prisiljena napustiti svoj posao koji je obavljala skoro dva desetljeća, ali je barem dobila sudsku zadovoljštinu. Što se nažalost ne bi moglo reći za stotine drugih, od kojih su neki dobili i – metak u čelo.

Najpoznatiji ‘zviždači’

Stanley Adams, bivši direktor Hoffmann-LaRochea, podnio je 1973. prijavu Europskoj ekonomskoj zajednici zbog namještanja cijena u svojoj kompaniji.EEZ je greškom proslijedila prijavu njegovim nadređenima, što ga je Adamsa dovelo do polugodišnjeg sjedenja u zatvoru zbog industrijske špijunaže.Borio se deset godina da opere svoje ime i na kraju dobije zadovoljštinu od EEZ-a.
Richard Convertino kao federalni tužitelj iznudio je prvo priznanje sudionika u terorističkom napadu 11. rujna 2001., a zatim podnio prijavu protiv Bushove administarcije zbog nedovoljnog financiranja antiterorizma.Ministarstvo pravosuđa ocrnilo ga je u javnosti, a zatim i tužilo zbog opstrukcije pravde i laganja.
Joe Darby, pripadnik američke vojne policije u Iraku, prvi je upozorio nadležne na zlostavljanje zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib.
Pascal Diethelm razotkrio je veze uglednog znanstvenika Ragnara Rylandera i duhanstve tvrtke Phillip Morris. Raglander je puna tri desetljeća po nalogu duhanske tvrtke lažno prikazivao ili umanjivao podatke o štetnosti pušenja.Sud u Ženevi potvrdio je te optužbe i otada je znanstvenicima zabranjeno da od duhanskih tvrtki traže sponzorstvo za svoja istraživanja.
Sibel Edmonds, FBI prevoditeljica turskih korijena, dobila je otkaz zato što je željela upozoriti na zataškavanje sigurnosnih problema, na špijunažu i nesposobnost.Osnovala je nacionalnu udrugu ‘zviždača’ koja u Kongresu lobira za financijsku i svaku drugu pomoć.
Marlene Garcia Esperat, kemičarka u filipinskom Ministarstvu poljuprivrede, ubijena je 2005., a ubojice su policiji priznale da su ih iznajmili dužnosnici Ministarstva.
Mark Felt, agent FBI-ja, tek je 2005., neposredno prije svoje smrti otkrio da je on bio Woodwardovo i Bernsteinovo “Duboko grlo” u aferi Watergate.
David Franklin, bivši zaposlenik Parke-Davisa (podružnice Pfizera), otkrio je da se lijek protiv epilepsije protuzakonito reklamirao i kao lijek protiv boli, glavobolje, bipolarne bolesti i slično. Zbog toga je Pfizer platio kaznu od 430 milijuna dolara.
Katherine Gun, bivša zaposlenica britanske vlade, otkrila je medijima povjerljive informacije o ilegalnim aktivnostima britanskih i američkih službi koje su dovele do napada na Irak.
Cathy Harris otkrila je rasističko maltretiranje u zračnoj luci u Atlanti, gdje su crnci zaustavljani, ispitivani, skidani do gola, prisiljavani da uzimaju laksative, zadržavani u bolnici i prolazili rasističku torturu. Sve to iznijela je u svojoj knjizi.
Christoph Meili, noćni čuvar u Swiss bank. Otkrio je da je njegov poslodavac uništavao dokaze o ušteđevini žrtava Holokausta koje je banka trebala vratiti njihovim obiteljima. Švicarske vlasti htjele su ga uhititi, ali je dobio politički azil u SAD-u.
William Sanjour, zaposlenik Agencije za zaštitu okoliša SAD-a, izborio je prvu sudsku tužbu protiv savezne vlade kojim je omogućio i drugim državnim službenicima da izlaze u javnost.