Najveći dio otpada koji bacamo u kontejnere i zahodske školjke zaoravo su dragocjeni i na neki način korisni materijali. Štoviše, uz malo truda samo od ljudskih fekalija mogli bismo proizvesti na tone dušičnog gnojiva i korisnog komposta umjesto ogromnih količina otpada kojima se zatrpavamo. Dok je priroda uređena tako da materija kruži, jer konstantno stvara i potom iskorištava nusproizvode različitih procesa, ljudi nusproizvode uglavnom ne koriste. Otpad je zapravo potpuno ljudski izum jer samo mi proizvodimo stvari koje ne bivaju pojedene, ne raspadaju se, odnosno nisu iskorištene u neku drugu svrhu, navode Bruno Motika i Dražen Šimleša u nedavno objavljenoj knjizi “Zeleni alati za održivu revoluciju”. Najočitiji dokaz da ljudi otpadom proglašavaju korisne stvari jest organski otpad koji sadrži vrijedne hranjive tvari koje bi trebalo vratiti natrag zemlji. U kolikoj mjeri bi se izdvajanje organskog otpada isplatilo pokazuje podatak da čak 30 posto volumena prosječne kante za smeće zauzima upravo otpad iz kuhinje i vrta. Organizirano odvajanje organskog otpada od ostalog, međutim, u Hrvatskoj je tek u povojima. Kao kompost završi tek zeleni otpad s javnih površina, no i tad pomoću velikih centraliziranih kompostana koja šire neugodne mirise i uz dodatno zagađenje zbog transporta. Jedno od rješenja su manja kompostišta u koja bi građani mogli odnositi svoj organski otpad a da se postupak kompostiranja vrši tamo gdje otpad i nastaje. Procesom kompostiranja volumen otpada se smanjuje čak desetorostruko, a masa još i više. Da nije riječ o znanstvenoj fantastici pokazuje primjer inicijative iz Danske gdje svaka zgrada ili blok zgrada posjeduje svoje malo rotirajuće kompostište, te se na taj način građani sami brinu za svoj otpad, a količina komposta toliko je mala da se ne mora transportirati već se koristi na istoj lokaciji. Zaštita voda i sve veći nedostatak pitke vode velik je problem koji godišnje guta milijarde dolara. Od ukupnih vodenih resursa na Zemlji tek jedan posto je pitka voda, a činjenica da čak trećina potrošene vode u kućanstvima odlazi na ispiranje zahodske školjke tjera na pitanje zašto dopustiti da se pitka voda uopće miješa s fekalijama, tvoreći tvar koju nazivamo otpadnom vodom. Posebno kad se fekalije promatraju kao posebno vrijedan resurs koji se može dobiti kompostiranjem.

Iako pojam kompostni zahod zvuči kao izvor zaraze i nepodnošljivog smrada, te neodoljivo podsjeća na seoske zahode koje smo kao mali u posjetu rođacima izbjegavali kao kugu, autori knjige jamče ne samo da suvremeni kompostni WC ne smrdi, već da njegovim sadržajem možemo nahraniti paradajz. Nije riječ ni o kakvom novom izumu, gnojidbu svojih nepreglednih poljoprivrednih nasada kompostom nastalom od vlastitih fekalija Kinezi provode već stoljećima. Tajna kompostnog zahoda koji je sve popularniji u svijetu ekotehnologija je aerobno kompostiranje kojim se izbjegava razvoj štetnih mikrororganizama iz fekalija. Prosječan čovjek dnevno proizvede oko pola litre fekalija koje zalije s oko 5 litara vode, što je 5,5 litara otpadne vode. No ta se voda u cijevima miješa i s onom vodom koju koristimo u kuhinji i kupaonici, tako da sad imamo tisuće otpadne vode koje se trebamo riješiti. Kompostni WC je jednostavan sustav koji se sastoji od školjke, kompostne komore i sustava za ventilaciju. U kompostnoj komori biomasa se prozračuje, odnosno dovodi se kisik nužan za proces kompostiranja, a odvodi neugodan miris. Svakih godinu-dvije kompostna komora se prazni, a ono što nastaje kao proizvod kompostnog WC-a vrijedan je humus koji se koristi u poljoprivredi. U nekim zemljama postoje proizvođači kompostnih WC-a, pa je već moguće kupiti gotov sustav i ugraditi ga u kuću, no treba napomenuti da su prilično skupi, od 1200 eura pa do nekoliko tisuća eura. Kompostni zahod ima i mogućnost samogradnje, no u to se upuštaju samo entuzijasti. Omjer uloga i dobiti u ovom je slučaju doista impozantna. Umjesto 90.000 opasnog otpada nastalog ispiranjem školjke može se dobiti oko 15 litara kvalitetnog komposta. Dovoljan motiv da pri gradnji kuće ili vikendice potražimo drukčije rješenje i spasimo svijet.

Strategija ‘Nula otpada’

Reciklaža se često navodi kao odgovor na pitanje otpada, no ona istodobno stvara dodatno zagađenje i zahtjeva ulaganje velike količine energije da bi se otpadni materijal prikupio, transportirao i preradio. Autori upozoravaju da recikliranje samo pokušava riješiti simptome pojave otpada umjesto da ukloni njen uzrok. Odgovor na taj problem pojava je principa pod nazivom “nula otpada” (Zero Waste) koji se bavi restrukturiranjem sustava proizvodnje i distribucije. Prvi korak u strategiji “Zero Waste” je redizajn proizvoda i pakiranja, odnosno planiranje proizvodnje tako da se unaprijed ograniči potrošnja prirodnih resursa, smanji toksičnost i otpad koji će proizvod stvoriti nakon korištenja te da se omogući što lakša reciklaža, ponovno korištenje ili kompostiranje proizvoda. Druga pretpostavka je preuzimanje odgovornosti za otpad i štetu koju izaziva moj proizvod, umjesto prebacivanja odgovornosti na potrošače. Slijedi investiranje u infrastrukturu koja omogućuje efikasnije provođenje reciklaže, sortiranje otpada ili sakupljanje zelenog otpada, umjesto u deponije i spalionice smeća. Zanimljivo je da postrojenja za sortiranje otpada i reciklažu stvaraju znatno i do deset puta više radnih mjesta nego deponiji i spalionice otpada! Proizvođači recikliranog papira i plastičnih proizvoda zapošljavaju 60 puta više radnika nego spalionice i deponiji. Termin Zero Waste pojavio se 1996. godine u Canberri koji do 2010. godine planira potpuno prestati puniti deponije otpadom.