"Da bi uspjeli u Americi, bolje je roditi se bogatim nego pametnim", kaže za CNBC Make It Antony P. Carnevale, direktor CEW-a i vodeći autor studije.

“Ljudi s talentom često ne uspijevaju. Ono što smo pronašli u ovoj studiji je da ljudi s talentima koji dolaze iz ugroženih kućanstava ne uspijevaju isto kao i ljudi s vrlo malo talenata iz naprednih kućanstava”, navodi.

Carnevale i njegov tim analizirali su podatke iz Nacionalnog centra za statistiku obrazovanja (NCES) kako bi pratili ishode učenika iz dječjeg vrtića kroz odraslu dob, procjenjujući intelekt prema izvedbi na standardiziranim matematičkim testovima. Istraživači su potom kategorizirali studente prema socioekonomskom statusu, uzimajući u obzir prihod kućanstva, roditeljsko obrazovanje i roditeljski profesionalni prestiž (mjera društvenog položaja, moći i sposobnosti zarade kako je definirano Duncan-ovim Socioekonomskim indeksom).

Otkrili su da je za siromašnu vrtićku djecu s dobrim rezultatima manje vjerojatno da će završiti srednju školu, završiti fakultet ili zaraditi visoku plaću za razliku od njihovih bogatih vršnjaka s lošim ocjenama.

Bogati se lakše oporavljaju od ranih neuspjeha

Vrtićko dijete s dna, ispod 25% socioekonomskog statusa, no s visokim rezultatima testova među 25% najboljih ispitanika – ima 31% šansu za studiranje i rad na poslu koji donosi najmanje 35.000 dolara do trenutka kada imaju 25 godina, a najmanje 45.000 dolara do 35 godina.

Vrtićko dijete s vrha, koje dolazi iz 25% najbogatijeg socioekonomskog statusa, a s najnižim rezultatima testiranja među 25% najgorih, imalo je 71% šanse za postizanje istih ciljeva.

Čak i ako učenici iz domaćinstava u nepovoljnom položaju pobijede izglede i steknu fakultetsku diplomu, još uvijek se suočavaju s izazovima. Istraživanje Georgetowna pokazalo je da su djeca iz vrtića za obitelji s niskim socioekonomskim statusom koja su bila među najboljih 25% po rezultatima, a kasnije stekli i fakultetsko obrazovanje – imala 76% šanse za dostizanje visokog socioekonomskog statusa do dobi od 25 godina.

Usporedbe radi, njihovi vršnjaci s visokim socioekonomskim statusom, a s niskim rezultatima –  imali su 91% šanse da zadrže svoj status.

Carnevale kaže da postoji nekoliko varijabli koje pridonose ovoj dinamici.

"Ljudi često okrivljuju škole, a oni su krivi što ne spašavaju ljude koji počinju pametno", kaže on. "Ali postoje i brojni faktori koji se odnose na rasu i klasu i spol i sve, od knjiga u kući pa do broja riječi koje znate kad ste u prvom razredu također. Nedostatak i prednost su vrlo složeni.”, upozorava.

Studija u Georgetownu također istražuje utjecaj dodatnih prednosti djece bogatih obitelji. U 2016. obitelji s najvišim dohotkom potrošile su oko 8.600 dolara godišnje na dodatne aktivnosti djece, dok su obitelji u najnižem dohodovnom razredu potrošile oko 1.700 dolara.

“Kada pratimo djecu tijekom svih tih godina, ocjenu po razredima, ono što otkrijemo je da se svi spotaknu. Razlika je u tome tko se spotiče i ponovno se podigne i tko se spotakne i ostane dolje”, kaže Carnevale. On vjeruje da, ako resursi i podrška mogu pomoći učenicima s niskim bodovima da prevladaju izazove i postignu uspjeh, slična podrška bi također mogla pomoći učenicima u nepovoljnom položaju.

Gubitak u ljudskom kapitalu je veći od troškova ulaganja

Carnevale ukazuje na širok raspon javnih politika koje bi mogle pomoći u rješavanju obrazovne nejednakosti, uključujući univerzalno predškolsko obrazovanje, pravedno financiranje škole, diverzifikaciju škola s učenicima s visokim i niskim učinkom u istim razredima, osiguravanje stabilnih plaća za roditelje i njegovanje sigurnih škola i kvartova.

"To nisu jeftine i jednostavne stvari za napraviti i ne događaju se preko noći, ali nikada nismo izgradili sveobuhvatne politike koje počinju u kvartu ili školi", upozorava.

Iako bi neki, kaže, mogli tvrditi da bi troškovi za provedbu tih politika bili previsoki, "drugo stajalište, koje je također točno, jest da je ekonomski gubitak u ljudskom kapitalu i ljudskim sposobnostima jednak trošku.", zaključuje.